Foto: Vran planina - ljepota koju moramo sačuvati

Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, sačuvajmo je za buduće generacije Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, sačuvajmo je za buduće generacije

Gledajući iz Gornje Rame prema visokim planinama koje je okružuju, često razmišljamo kako ta priroda doista izgleda. Kako je biti dio nje, diviti joj se, uživati u njoj, disati je punim plućima. I onda se odvažite, krenete u istraživanje, tek onako iz hira, znatiželje, relaksacije. Naprimjer, doći do Vran planine i nije neki problem, a brzo i stignete do Vrana jer do i kroz njega vodi put koji je nekad značio opstanak i život.

Sada je to napola uništena makadamska cesta koja daje do znanja da je ovo ipak surova, hladna, ali i lijepa planina. Cesta u neka, ne tako davna vremena prozvana „Put spasa“, doista i sliči na nešto mukotrpno, naporno, jedva napravljeno, patnički put. Ali ono što ga okružuje uistinu je očaravajuće.

Pitomi ledinjci, surovi krš i hladna planina jedino su što stoji između vas i potpune slobode u prirodi. Tek poneka kućica, ili obiteljsko imanje, stopljeno u podnožju planine govore da tu još uvijek žive ljudi. Tihi, radišni, nenametljivi, skriveni u zagrljaju prirode, na granici civilizacije i divljine.

I doista, tek kada se modernom tehnologijom vinete iznad svojih glava, poletite s pticama, otkrijete ljepotu krajolika. Vijugava cesta poput neke velike bijele zmije, kao da bježi u duboku šumu, stapa se s okolišem. Stoljetna stabla guste crnogorice kao da skrivaju cijeli jedan svijet, netaknutu ljepotu, nevjerojatne priče. Suha, mrtva stabla kao da govore da i tu vlada smrt, bespogovorno pokoravanje jačemu od sebe. Ali ipak, ljepota je to koja očarava, ostavlja bez daha i poručuje nam malenima da smo neznatni, sitni, prolazni u njenoj veličini.

Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, ali isto tako će vas i uzeti sebi ukoliko je ne poštujete. Priroda je to koja plijeni ljepotom, bogatstvom, raznolikošću vrsta, čuva i obnavlja samu sebe. A mi ljudi, jedina smo vrsta koja je spremna sav ovaj zanos uništiti, opustošiti.

Ne dozvolimo to sebi. Sačuvajmo je za buduće generacije da one, kao i mi danas, uživaju u njenoj ljepoti i dive joj se. Ostavimo netaknuto svojoj djeci da se ponose naslijeđem, uživaju u divljini koja je tu pored njih. Tako daleko i surovo, no ipak tako blizu i očaravajuća.

na vrh članka