Mladić se vrpoljio, sjedeći u kamenom sedlu na Šikotinoj grudi i slušajući očevu priču o precima. Čas je bio zavaljen na leđa, čas nalakćen o kamen, s dlanovima potporčenim ispod brade; tražio je udoban položaj kojim bi rasteretio otrnule i nažuljale dijelove tijela. Sunce na zalazu nestajalo je u okrilju planine Raduše od čega se nebo iznad nje rumenilo kao zaručnica koja na svojim čednim njedrima po prvi put osjeća vreo dah svoga izabranika. Pomalo sumnjičav, mladić je i dalje pratio očevu priču.

Vidjevši da je zlatna statua oskrnavljena, Pero je, uzrujan, pozvao kuma. Jure je odmah priznao svoj čin, objašnjavajući da mu je bila prijeka potreba kako bi uvjerio Idrizbega da produži rok zajma.