Vran planina, osim po legendi o Mijatu Tomiću i Divi Grabovčevoj, javnosti je poznata i po stvarnim pričama i događajima onih koji su, noseći duhan na leđima iz Hercegovine u Bosnu, pokušavali nešto zaraditi za svoju obitelj.
Spominjanje Vran planine, većinu podsjeća na Divu Grabovčevu i Kedžaru, lokalitet gdje je, prema legendi ubijena, a i pokopana. Od davnina, na Kedžaru su hodočastile brojne generacije vjernika, i jedini način dolaska na Divin grob, bilo je višesatno pješačenje.
Bez obzira koliko imali planova i želje da ih realizirate, stvarnost često bude drukčija i planove u boljem slučaju odgodi za neko drugo, bolje vrijeme. Rijetki su oni na koje nisu utjecala događanja s koronavirusom i poremetila im planove.
Na spomen Vran planine i Kedžare, većina pomisli na Divu Grabovčevu i njezin grob na Kedžari na koji se od davnina hodočastilo. Do izgradnje makadamskog puta koji s Blidinja, preko Kedžare vodi prema Rami, na Kedžaru se moglo doći jedino pješice.
Kroz povijest, zbog brojnih razloga, Rama je često stradavala i bivala raseljavana, ali nikad nije ostala pusta. Često je bio slučaj da su migracije bile jedini način spašavanja žive glave. Izgradnja brane šezdesetih godina prošloga stoljeća izazvala je veliki val raseljavanja Ramaca na sve strane svijeta.
''Kad dođeš na planinski vrh, nastavi dalje u visinu'', kaže stara poslovica koju smo prošlog vikenda odlučili poslušati i vinuti se dronom u visine na Blidinju!