Tko su bili ramski križari i njihov vođa Stipica Sičaja Gegan?

Nakon završetka rata i uspostave nove komunističke vlasti, dio lokalnih boraca nije se predao nego je nastavio oružani otpor iz ramskih planina i šuma. Ti su borci u narodu postali poznati kao Križari. Njihovo djelovanje i sudbine desetljećima su bile obavijene šutnjom, ideološkim jednostranostima i narodnim predajama.

U svojoj knjizi „Škripari“, povjesničar Ivo Lučić kroz pažljivo istražene povijesne izvore i arhivsku građu demistificira ovo razdoblje. Poseban dio posvetio je upravo Stipici Sičaji – Gegani, pružajući čitateljima jasnu, dokumentiranu i objektivnu sliku o djelovanju Ramske milicije te o poratnom pokretu otpora na ovim prostorima.

U nastavku donosimo odlomak iz knjige koji rasvjetljava ulogu ove postrojbe i njezina karizmatičnog vođe.

Geganova vojska u Rami

Ramski franjevac, župnik u Gračacu fra Kazimir Ivić vodio je bilješke, a poslije je napisao i Kroniku u kojoj je opisao stanje i događaje u svojem okružju, a ponajprije u Rami. Njegovi zapisi dragocjeni su za razumijevanje društvenog stanja i političkih odnosa u Rami i za shvaćanje razloga toliko žestokog otpora komunističkoj vlasti. Fra Kazimir je za župnika u Gračac postavljen u lipnju 1944. „protiv svojoj volji i želji” te se „smatrao osuđenikom”. Župa Gračac nalazi se u granici s Hercegovačkom provincijom, pa fra Kazimir piše: „što se god u Hercegovini radilo, ovdje je odjekivalo, i što se god u Hercegovini govorilo, ovdje se čulo”. Navodi i da se sve uskomešalo nakon pada hercegovačkih gradova Širokog Brijega i Mostara te stradanja tamošnjih franjevaca. Svećenicima, pa i fra Kazimiru stizali su savjeti da idu, da se spašavaju, ali je on ostao i vodeći bilješke sačuvao jednu vrijednu sliku tadašnje stvarnosti. Pišući o društvenim i političkim odnosima s početka 1945. godine, fra Kazimir među ostalim navodi:

„Nije bilo bitaka, ali ni sigurnosti. Po svemu je izgledalo, da se rat bliži kraju, pa su među borcima i neborcima nastajale preorijentacije, češće puta čovjek nije znao, kojoj grupi pripadaju oni što oružje nose. Ili kojoj će sutra pripadati. Pogotovu se nije znalo, ko za koga špijunira, pa je tako postala opća nesigurnost. Ljudi od položaja, kojih nije bilo ni pomisli da se bore ili da nekoga rade stradali su. To posebno vrijedi za svećenike ovoga kraja, to jest samostance i za župnike na Gračacu i Doljanima. Drugi su bili u pokretu, u bijegu da bi sačuvali glavu.”

Fra Kazimir opisuje olakšanje koje su ljudi osjetili svršetkom rata. Pomislili su da će sve biti isto kao 1919. godine, a nitko nije shvaćao da je to „nešto posve drugačije”. Nastupio je „državni komunizam”, „vlada proleterijata”. Nerazumijevanje tih potpuno drukčijih okolnosti u odnosu na one koje su bile poslije Prvog svjetskog rata dovelo je dotle „da su mnogi ništa ne sluteći izgubili glavu, a pogotovu dopali višegodišnjeg zatvora”.57 Za razliku od onih koji u skladu s fra Kazimirovom opisom i poznatom bosanskom narodnom izrekom, što ju je zabilježio Ivo Andrić, „nisu znali u kojoj će vjeri umrijeti”, neki su itekako znali u što vjeruju i komu pripadaju. U Rami je u proljeće 1944. godine organizirana hrvatska milicija koja je poslije nazivana i ustaškom postrojbom, križarima, škriparima i slično, a njezin je zapovjednik bio Stjepan Sičaja Zvani Gegan, sin Ivana Sičaje i Janje rod. Grbeš. Rođen je 22. studenoga 1898. u selu Podbor, općina Prozor.

Prije rata bio je pristaša i aktivist Hrvatske seljačke stranke (HSS), tijekom 1942. godine ušao je u općinski Narodnooslobodilački odbor (NOO) u Šćitu. Međutim, razvoj i odnos komunističkog partizanskog pokreta prema hrvatskom stanovništvu u Rami uzrok su i povod njegova napuštanja partizanskog pokreta i žestokog sukoba s njima sve do smrti. Postoje različita nagađanja o vremenu i razlozima njegova napuštanja odborničke funkcije, i to u trenutku kada su prelasci uglavnom išli u obrnutom smjeru. Rat se bližio kraju, pobjednik je bio izvjestan i većina je nastojala „preorijentirati se” i naći se na pobjedničkoj strani. Najizglednije je da se Sičaja nije mogao prihvatiti neprijateljski odnos vlasti, u kojoj je i on sudjelovao, prema Hrvatima u Rami, a što je nazivao „novim turskim zulumom”.59

Poslije rata u jugoslavenskim medijima pojavila se i verzija da je Gegan pronašao dopis KPJ u kojem ga sumnjiče i predlažu njegovu likvidaciju. Navodno je to bila podvala GESTAPO-a. To je gotovo sigurno samo komunistička propaganda jer je u toj priči navedeno je da je spomenuti dokument krivotvorina koju je Sičaji podmetnuo GESTAPO i to ni manje ni više nego „uz pomoć fratra i dvije časne sestre”.60 Pripadnici Ozne pregovarali su tijekom 1944. godine sa Sičajom da zajedno sa svojom milicijom prijeđe u partizane, što je on odbio. Međunacionalni odnosi bili su teško poremećeni, a stare mržnje u novim su okolnostima ponovno izbile na površinu. O tome ponešto govori i svjedok tog vremena Marko Pavličević u svojim sjećanjima:

„Stipe Sičaja Gegan bio je odbornik ovde na Šćitu. ... U to su vrime partizani počeli ’fatat i progonit malo viđenije ljude. Otrali su Petra Čuljika, ubili su ga bez suda, bez ičega. ... Ubili su i dva Brizara. ... Ti su Brizari imali partijske knjižice i udruživali su se s njima. Muslimani su tada gledali da nji’ smaknu jer oni su komunisti, počeli štitit ’rvatski narod i onda to partizanima nije odgovaralo onda bi i’ jednog po jednog odvodili i svadali među se...”

Geganov vojnik Andrija Rotim iz Šerovine ostavio je svjedočenje iza sebe. Kaže da je Gegan „bio priznat” kao „partizanski odbornik na Šćitu”. „On je bio kao glavni odbornik za cijelu Ramu, a bio je i za taj partizanski pokretni sud”. Jednu večer, poslije mitinga otišao je u šumu skupa sa sinom Vinkom i Božom Grbešom. Rotim navodi da se Gegan „odvojio” 1944., a on je pristupio u njegovu bojnu u rujnu te godine Gegan se u sačuvanoj zapovijedi koju je izdao 12. travnja 1945. ustaškom vodniku Stipi Brekalu zvanome Nević potpisao kao natporučnik i zapovjednik Treće bojne Hrvatske divizije Kralj Tomislav. O Geganu svjedoče i komunistički izvori. Njihov aktivist i partizanski komesar Crnogorac Janko Lopičić u svom ratnom dnevniku 7. kolovoza 1944. piše:

„Danas mi opširno pričaju o brojnoj ustaškoj miliciji koja broji oko 400 boraca; na čelu joj je Stipo (Stipica) Sičaja, koji je, kako tvrde, bio prvi predsjednik opštinskog NOO u Šćitu, kad je ovaj odbor bio pretprošle godine formiran. Kad su naše snage napustile ovaj teren u oktobru iste godine, Stipo se odmetnuo i zavrbovao mnoge ljude. Međutim, sekretar toga odbora, drug Mujo Gorančić ostao je i dalje uz nas. Danas Stipo sa svojom milicijom ozbiljno ugrožava čitav ovaj teren, veoma je aktivan u napadima i likvidacijama naših najboljih ljudi u pozadini.

Mjesec dana poslije Lopičić piše o međunarodnim odnosima, dolasku Crvene armije na jugoslavensku granicu, ali i o stanju u Rami. Citira govor Osmana Karabegovića koji je rekao da još uvijek nemaju kontrolu i upozorio „na potrebno približavanje Hrvatima, kao i na veću elastičnost naše politike na terenu”. U zapisu od 10. rujna 1944. Lopičić ponovno spominje Sičaju:

„Rad na terenu ne zadovoljava, a pogotovu među Hrvatima odakle Sičaja pojačava čak i svoju vojsku, pošto su neki drugovi samovoljno pokušali da mobilišu ljude. Sičaja agituje kako je on uz Mačeka koji je sa kraljem, ’a kralja su partizani morali priznati’. ’I mi Hrvati moramo biti na okupu da se nađemo pod oružjem prilikom oslobađanja zemlje i da zauzmemo dostojno mjesto’, tako agituju Sičaja i njegovi saradnici. Na terenu sreza ima 30 dezertera. Još ima i muslimanskih sela u kojima nema odbora JNOF. Potrebno je pojačati obavještajnu službu, kao i stalne zasjede bandama na Dugama i kod Gračanice, kuda se noću prebacuju. Dobijeno je obavještenje da se Sičaja priprema na preuzimanje Prozora, pošto računa na još oko 100 saradnika iz Duvna i okolice, sa kojima je u stalnom kontaktu u Vranu, Čvrsnici i Ljubuši.”

Uglavnom, Sičaja je dugo vremena bio ozbiljan politički problem i najveća prijetnja komunističkom i partizanskom pokretu u ramskom kraju. Bio je na čelu milicije koja je imala realnu moć i utjecaj, a nije bio kompromitiran zločinima ili političkim ekstremizmom. Zapravo su komunisti kao najveću opasnost vidjeli njegov utjecaj u narodu i veze s HSS-om. To potvrđuje i izlaganje Osmana Karabegovića na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu u ljeto 1944. On je tada naglasio da se „hrvatske mase” udaljavaju od ustaštva, ali ne prilaze njihovu pokretu, već se okreću Mačeku:

„Mi danas vidimo da se u toj preorijentaciji hrvatskih masa pojavljuju Mačekovi ljudi, pojavljuju se i stavljaju na čelo. Mi ovdje imamo primjera i oko Prozora, Livna i Duvna, imamo oko Dervente dijelom. Ovi Mačekovi ljudi dolaze i stavljaju se često na čelo milicije.

Partijski vrh je uz pomoć Ozne sustavno pratio djelovanje svih organiziranih političkih i vojnih skupina i pojedinaca, posebno pazeći na Ramsku miliciju, ali i na „Mačekove ljude” i njihovu infiltraciju u redove NOP-a. Svaka rečenica izrečena u običnom, privatnom razgovoru bila je važna i po mogućnosti registrirana i analizirana. U izvješću Ozne iz listopada 1944. među ostalim piše:

„Ramska milicija koja je vrlo aktivna a sastavljena pretežno od katoličkog življa iz doline Rame i okoline Prozora, u zadnje vrijeme izmijenila je svoj stav prema Muslimanima, pa bili njihovi članovi porodica u našoj vojsci ili ne. Dolaskom u sela od Muslimana ne uzimaju ništa od namirnica niti vrše kakvu presiju. [...] Sičaja vođa ramske milicije protura: ’sa petokrakom nećemo razgovarati, doći će Englezi i sa njima ćemo lako.

Autor navedenog Oznina izvješća osvrće se i na situaciju u Bugojnu, Gornjem Vakufu i Jajcu, gdje su zabilježene slične izjave i očekivanje dolaska Engleza, odnosno zapadnih sila, te konstatira:

„Po svemu sudeći radi se o organizovanom planskom radu HSS-a koji vjerovatno pored učvršćenja ili obnavljanja organizacije ima i druge zadatke. Na teritoriji Prozora ne istupaju mnogo, ili ne istupaju otvoreno sa svojim političkim uvjerenjima, nego kao prijatelji narodno oslobodilačke borbe zvanično. Neki od njih se nalaze u NOV, neki u odborima, a neki stoje strogo po strani od ma kakvih organizacija. Njihov kontakt po svojoj liniji je stalan. Dr. Ante Merkadić istaknuti HSS-ovac biv. advokat iz Banja Luke rodom iz Prozora, sada predsjednik NOF-a za okrug prozorski, dopisuje se sa Sičajom. U prisnom prijateljstvu je sa Ivicom Matijanićem sekretarom SK KPJ za Prozor. Radi na organizaciji HSS-a i vjerovatno još čega, što se zaključuje iz pisma člana NOP-a i odbornika Čolića iz Prozora, koji se nalazi kod druga Šehe. Dr. Merkadić je bio ranije negdje u brigadi i iz brigade je upućen za Prozor radi političkog rada među hrvatskim življem. 17 o. mj. bio je u Bugojnu i sastao se sa HSS-ovcima. Ivica Matijanić sekretar SK za Prozor je bivši lični sekretar Šutejev u doba Jugoslavije i pozvan je u doba kapitulacije da ide sa istim za Englesku našta ovaj nije pristao. Došao je u NOV poslije prvog napuštanja Gornjeg Vakufa od strane proleterskih jedinica 1942. godine a u Vakufu je zatečen u civilu. Matijanić je govorio jednom našem čovjeku da je Maček na pravom putu i opravdavao njegov stav.⁷⁰

Namik Čehić, musliman iz Prozora, pokušao je rekonstruirati organizaciju i sastav NOO-a, od sredine srpnja 1942. godine, odnosno od dolaska partizanskih jedinica u Ramu. Napisao je da je općinski NOO Šćit imao 14 članova, među kojima je naveden i Stipo Sičaja iz Podbora, i to kao blagajnik. U bilješki je navedeno da je popis rađen na temelju sjećanja Ahmetha Hodžića, Đulage Islamovića, Muje Gorančića i Mehe Hasanbegovića. Prema njihovu sjećanju Odbor je bio sastavljen od 11 Hrvata katolika i tri muslimana. Indikativno je da za svjedoka nisu uzeli ni jednoga Hrvata, nego dvojicu članova Odbora Gorančića i Hasanbegovića. Prvi je prema njihovoj priči bio predsjednik, a drugi sekretar, što bi značilo da su oni kao manjina zauzeli obje vodeće funkcije, dok je Sičaja bio „blagajnik”.⁷¹ To odudara od logike i tadašnje prakse, ali i od citiranog svjedočenja koje je u to ratno vrijeme ćuio i zapisao Janko Lopičić, prema kojem je Sičaja bio predsjednik, a Gorančić sekretar, koji je poslije Sičajina odlaska „ostao i dalje uz nas”. Očito je bilo politički štetno, a time i neprihvatljivo napisati da je predsjednik NOO-a Šćit tijekom 1942. godine bio Stipo Sičaja. Još jedno svjedočenje dodatno komplicira spoznaju o Sičaji i njegovoj ulozi u NOO-u u Šćit. Naime, fra Ljubo Lucić, citirajući Bilješke o ramskom samostanu fra Kazimira Ivića, piše da je Sičaja bio sekretar, a Mujo Gorančić predsjednik. On drži da je glavni motiv Sičajina odlaska bilo njegovo neslaganje s mobilizacijom Hrvata u partizanske redove.⁷²

Uglavnom, Sičaja je u proljeće 1944. osnovao miliciju s idejom da štiti domaće hrvatsko stanovništvo od prisilne mobilizacije te od pljački i napada. Iskustvo mu je govorilo da se ni u koga ne može pouzdati, a kroz Ramu su prolazile i smjenjivale se razne vojske: Nijemci, Talijani, ustaše, četnici i partizani te razne milicije i naoružane skupine nejasnoga identiteta. Očito je da mu je obrana naroda bila važnija od ikakva ideološkog ili političkog predznaka. Njegova je milicija nastala na hrvatskoj straži, koju je tijekom 1943. organizirao i vodio Ivan Tadić iz sela Kućani. Tadić je do tada i sam bio odbornik, ali je odbio „kupiti porez” za partizane i okrenuo se protiv njih. Pridružili su im se brojni Hrvati iz ramskoga kraja. Komunisti su sve hrvatske naoružane skupine u pravilu nazivali ustašama i ustašima. Pri tome se izjednačavali Pavelićev tjelesni sdrug (PTS), Ustašku obranu, Prvi i Peti ustaški zdrug odnosno Crnu legiju s pripremnim i pričuvnim bojnama i lokalnim milicijama. Veliki broj onih koji su se prijavili u ustaške postrojbe učinili su to jer im je obećano da će ostati kod svojih kuća, braniti svoja mjesta. To je posebno važno bilo u onim mjestima koja su bila na udaru srpskih ustanika, odnosno četnika ili partizana, a takva je bila Rama.⁷³ Janko Lopičić se u svojem već spominjanom Dnevniku osvrće i na karakter i identitet Geganove milicije. Tako 18. listopada 1944. godine piše:

„Jutros čujem da je ustaška milicijska u toku noći upala u selo Kute. Niko nije stradao, ali su opljačkali porodice nekih naših odbornika. U OK smo održali sastanak. Dugo smo se zadržali

na analizi situacije na terenu. Što se tiče ramske milicije, nije pravilno zvati je ustaškom pošto njeni pripadnici ne nose na kapama slovo U; naprotiv, moramo uložiti mnogo truda da bi se mnogi predali.

Očito je da nisu uložili dovoljno truda jer se Geganova milicija nije predala, jačala je i bivala sve snažnija i opasnija. Priklanjali su joj se i brojni ustaški časnici i vojnici pa se i Gegan, posebno nakon posjeta Zagrebu, priklonio ustašama i dobio časnički čin i funkciju zapovjednika bojne. Od hrvatskih vlasti dobivao je potporu, logistiku, plaće i sve što mu je bilo potrebno da bi očuvao ljude na okupu i uživo borbi dao neki viši smisao koji nadilazi obično stražarenje i obranu svojih kuća i sela. U Rami je rašireno uvjerenje da su Gegan i njegova milicija tijekom 1944. i 1945. spriječili masovnija stradanja tamošnjih Hrvata jer su se lokalni partizani bojali osvete, pa su bili puno suzdržaniji nego u drugim mjestima. Takvo je mišljenje imao i fra Kazimir Ivić koji je napisao:

„Ovdje se na prvi mah nije ništa dogodilo. Valjda i radi toga što se računalo da bi mogli nastupiti i osveta sa strane sumnjaka. Ja računam, da se to ima pripisati u prvom redu šefu OZN-e Fikretu Mandžuku. On je bio dosta taktičan i plemenit čovjek. Isto tako šef sumnjaka Stipica Sičaja – Gegan bio je u srcu plemenit di, da je po njegovu naređenju ubijen samo jedan čovjek neki Murarbegović, i to zato, što mu je ubio sina Vinka na spavanju. Murarbegović je kasnije uhvaćen, doveden na Risovac i na istom mjestu ubijen, na kojem je on ubio Vinka. Umro ga je Kapulica. Pokopan je uz Vinka. I danas je grob uz grob.”

Taj događaj donekle pojašnjava, ali o njemu daje i nove podatke spomenuti Mirko Kapulica, koji je tada bio skupa s Geganom. U istražnom postupku vođenom početkom siječnja 1946. godine Kapulica je izjavio:

„Mojim dolaskom u Vran u moju miliciju su prilazili ljudi iz raznih jedinica koji su bježali iz Mostara, tako da sam imao već jedinicu koja je brojala oko 600 ljudi. Tako je oformljena bojna ’Tomislav’ čiji sam bio zapovjednik. Od oficira u ovoj jedinici nije niko bio ali su mene onako formalno prozvali poručnikom. Na Vranu sam se prvi put sastao sa Sičajom/Geganom, koji je tada imao svojih oko 350 vojnika. Ovo je bilo dok sam ja imao 120 ljudi i tad mi je Sičaja predložio da napadnemo Prozor gdje su tada bili partizani. On je rekao da su partizanske snage vrlo slabe i da ćemo mi moći uspjeti. Ja sam to prihvatio i zbilja smo izvršili napad. Ja nisam poznavao položaja oko Prozora te je Sičaja izvršio raspored za napad i mi smo ujutro (21. 12. 1944. op. a.) upali u Prozor bez ikakva otpora. Nismo bili ni pola sata a već su se partizani vršili protunapad da smo se odmah morali povući. Tom prilikom sam izgubio jednog vojnika i 6 ranjenih, a kod Sičaje je bilo 4 ranjena. Kao plijen tada smo iz Prozora iznijeli 2 pisaće mašine, nekoliko komada stoke i nešto soli. Kad smo se povukli čuo sam da je od civila u Prozoru ubijen stari Osmić, ali mi je poznato ko ga je ubio. Tom prilikom iz Prozora smo poveli nekoliko civila u između ostalih jednog domobranskog satnika koji je bio u partizanimu /mislim da se zvao Tadić iz Livna i jednog liječnika koji je bio na dužnosti u Prozoru. Po našem povučenju kad smo došli na Šćit, Sičaja je u sporazumu s tadašnjim gvardijanom / ne znam kako se zvao / pustio ove civile kućama a ovu trojicu koje sam naveo zadržao. Pošto sam smjestio ranjenike i zakopao ovog poginulog, sastao sam se sa Sičajem da se dogovorimo šta ćemo s ovom trojicom zarobljenika. On je predlagao da se pobiju i navodio razlog da je poginuo njegov sin, da su naši mnogi izranjavani i da to bude kao odmazda. Ja sam onda uzeo ovog doktora i poslao ga u Jablanicu domobranima, a ovu dvojicu smo strijeljali. Poslije ovoga sam se rastao sa Sičajom i otišao prema Duvnu.”

Iz presude Kapulici vidljivo je da su tom prilikom u prosincu 1944. godine strijeljani komandant mjesta Mustafa Muratbegović i bivši domobranski satnik Rafo Tadić. Ovome je važno dodati da je „stari Osmić” kojeg spominje Kapulica, a koji je ubijen prilikom njihova napada na Prozor, bio Omer Osmić, mlinar iz Proslapa kod Prozora koji je skupa sa svojim sinovima pristupio NOP-u. Osmić je bio vijećnik ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a te je njegovo ubojstvo bilo ozbiljan udarac tamošnjem komunističkom pokretu. U izvješću KNOJ-a od 1. studenoga 1945. piše da su njihove jedinice ubile „studenta prava ustaškog oficira propagatora na sektoru Prozora” te da su kod Konjica otkrile vezu „ustaškog satnika Stjepana Sičaje” koji se nalazi u prozorskoj oblasti. U tim je akcijama otkriveno osam letaka. Među navedenim je letcima i pismo što ga je Gegan napisao Mirku Sičaji koji je također bio „pod oružjem”. Sičaja u pismu spominje da je „jučer bio s Kapulicom s kojim je sve u redu” te da Mirko provjeri što traže ljudi s kojima je i Ilija Ilić iz Ostrošca, koji je proljetos bio kod Sičaje. Uz pismo je poslao i iskaznicu Anti Grbešu.

Ostali letci bili su uglavnom propagandnog sadržaja, a potpisali su ih „Hrvatski borci križari”, „Križari iz zapovjedništva velebitskog križarskog zdruga”, „Velebitski zdrug”. Mjesto njihova boravka naznačeno je kao „Bosanske planine”, a vrijeme je rujan/listopad 1945. Parole na kraju letaka bile su „Živio Poglavnik i Maček”, „Živio velebirski zdrug”, „Za krst častni i slobodu zlatnu”, „Za vjeru i dom”, „Živjeli križarski drugovi”, „U borbu za naša starodrevna prava”, „Smrt komunizmu sloboda narodu”.

Stjepan Sičaja Gegan ubijen je od pripadnika Ozne i Knoja pod još nerazjašnjenim okolnostima u Zlogolju na obroncima Ljubuše 8. studenoga 1945. Njegovom smrću nije nestalo „križara”, „šumnjaka”, „škripara” kako god zvali „geganovce” odnosno hrvatske gerilce u Rami i njezinim planinama. Posljednji Geganovi vojnici poginuli su u rujnu 1947. godine. Mijo Krešo pridružio se poslije Geganove pogibije Hercegovačkom križarskom zdrugu te je u rujnu 1947. po dogovoru otišao u Ramu organizirati i povezati pojedince i manje gerilske skupine za koje je vjerovao da se tamo nalaze. Bio je u društvu sa suborcem Elijom Nevistićem. Prema predaji napadnuti su i okruženi od jedinice Knoja u Jaklićima, selu na obroncima Raduše. Nisu se htjeli predati pa je navodno po dogovoru Mijo Krešo ubio Nevistića, a zatim i sebe.⁹¹ Vinko Pavković, koji je tada bio s njima, drukčije opisuje njihovu pogibiju. On je u istrazi rekao da su za vrijeme akcije, koju je vojska provodila na predjelu Vrana, sišli do šumskog predjela zvanog Dašnik iznad Rame. Tu su Mijo Krešo i Ilija Nevistić „iskočili iz šume” i vojska ih je ubila. Pavković se sklonio u grmlje i navečer se prebacio u Čvrsnicu.

Izvor: Knjiga "Škripari", Ivo Lučić