Intervju: mons. Marko Tomić, župnik župe Prozor

RP:  Župniče, drago nam je da ste se za čitatelje RPortala odazvali na razgovor. Devetu godinu ste na službi u župi Prozor. Kakvo je vaše iskustvo kao župnika nakon proteka toliko vremena?

Proteklo je punih osam godina i već od 26.08.2025. je u tijeku deveta godina moje službe župnika u Župi Presvetog Srca Isusova u Prozoru. U Prozor sam se „spustio“ s Kupresa, gdje sam bio župnik (od 2009. do 2017.) triju kupreških Župa: Otinovci, Rastičevo i Kupres. Župa Kupres je osnovana 22.10.2010. uz moju zamolbu da se konačno osnuje Župa Kupres. Tada je osnovana Župa Svete Obitelji Kupres.

Budući da sam već u godinama, a došao sam na Kupres iza svećenika koji je bio na toj župi 42. godine, smatrao sam da ja ne smijem ostati dugo da se ne ponavlja dugo razdoblje jednog župnika, pa sam zamolio Nadbiskupa i rekao sam mu da sam na raspolaganju za premještaj upravo radi tog razloga – predugog boravka u jednoj župi. Nadbiskup je to prihvatio 2017. godine i imenovao me župnikom Župe Prozor.

Nisam nikad boravio u Prozoru ili Rami, osim u prolazu. Sama Rama mi je bila poznata onoliko koliko sam se susretao sa svećenicima iz Rame i što sam od njih čuo. Došao sam u Prozor bez ikakvog iskustva i8 znanja o Prozoru. Mislim i danas da je to najbolje. Nisam opterećen nikakvim pričama niti predrasudama, iako ja to unaprijed odbijam i nikada se ne ravnam po pričama niti stvaram odluke iz takvih informacija.

Svaki susret s novom sredinom je neobičan. Međutim, za nas svećenike to nije nikakva novost. Mi ne pripadamo nigdje osim ondje gdje se trenutno nalazimo u službi. Nitko ne stoji iza nas, niti imamo rezervna „skloništa“. Jedino što od nedavno imamo jest Dom za svećenike u mirovini. Nalazi se u Sarajevu. To s razlogom spominjem jer sam posve blizu termina umirovljenja.

Susret s novom okolinom daje šansu svakom pridošlom u određeno mjesto i grad da se susretne s ljudima. Ljudi su oni koji čine jedno mjesto, naselje i grad onim što jest. Oni su duša tog područja, mjesta i kraja. Ne opterećen ni čim uključujem se na specifičan način s ljudima u Župi. Svećenički prvi susreti s ljudima su u sferi savjesti (sakramenata) i liturgijskih okupljanja, dakle nečemu što nije vidljivo i nije nikome poznato, o čemu se ne priča i ni pod koju cijenu ne iznosi u sferu javnosti. Radi toga je susret svećenika sa župljanima nešto specifično bez reklama, i sveto! Čovjek sam u godinama i nikada nisam bio sklon susretima na javnim mjestima kao što su to skupovi, kafići, restorani, priredbe na otvorenom ili sjedeljke. To je idealna prilika za čuti svašta što jest i nije, a uvijek u odsustvu osoba i aktera kojih se tiče. Za mene je to trač i ne podnosim ga iz dna duše! Nastojim se uvijek od sugovornika informirati o njemu samom, a ne od drugih. Tomu sam ostao vjeran sve do danas. Zato ne obraćam pažnju na priče izvan susreta.

Specifičnost Ramljaka je u njihovoj izoliranosti i usmjerenosti na sebe! Mentalitet sličan otočkom. Otoke izolira voda ili more, a Ramu brda i planine. Rijetko tko dolazi, a ako dolazi onda dolazi s namjerom posjetiti taj kraj. Nije usputan! U takvim okolnostima se događa i pokazuje dobrodošlica svima kao gostima, ali ako bi tko ostao duže odmah se pita što to oni ovdje traže. Ta ekskluzivnost izolira i uvodi pomalo u zatvorenost i u njoj se postaje ovisnik o vlastitoj uskoj kulturnoj stvarnosti u kojoj se puno više upućuje u prošlost i stalno se forsira da ju se stavi u fokus današnjice, a onda izostaje napredak i razvoj u svim segmentima društva i zajednice. Ona se jako očituje u izrazu „mi Ramci“!

RP:  Vaša župa obuhvaća gradić Prozor, sela od Šlimca preko Gmića, Dobroše, pa do Luga. Jeste li uspjeli do sada upoznati se s pojedinim naseljem, odnosno župljanima?

Ne mogu reći da poznajem svaku kuću ili njene stanovnike. Nije mi to ni cilj. Župnikov cilj je okupiti ljude na liturgijskim i sakramentalnim skupovima, a onda se iz tih slavlja nose vrijednosti i žive u vlastitom domu. Ono što meni smeta jest činjenica, da gdje god dođem nudi se jelo i piće i za malo vremena dok boravim pun stol jela i pića. To mi nikako nije drago vidjeti i to izbjegavam. Ako sam došao, došao sam porazgovarati ili razlogom zašto sam pozvan, a jelo i piće nije uopće tema mog posjeta. Može to izgledati nekome čudno, ali ja to teško podnosim. Volio bih da se ljudi više okreću osobnom razgovoru sa svećenikom. Šta to znači? Da dođu kod svećenika i s njim razgovaraju o svemu što ih interesira. Razgovor sa svećenikom je specifičan i zato on teško može rješavati neke međuljudske zamršene situacije, rodbinske neprilike i obiteljske nesporazume. Kako svećenik nije njihov uzrok, onako se ne može baviti njihovim posljedicama. Inače, riskiramo ulaziti u stvari koje nas se ne tiču.  Ono što svećenik može, jest, dati savjet, a stvari može popraviti samo onaj koga se tiče. Savjet vrijedi, ali nije rješenje!

Interesantno mi je što se tiče sela. Iako je Rama mala, svako selo pa čak i zaselak ima neku svoju specifičnost i što je meni čudno po njoj se odvajaju od drugih! Za njih su svi ostali drugi. Ne znam zašto? Taj maleni prostor je pretijesan za jednog čovjeka, a kamo li za selo ili zaselak!

Ono na čemu ja inzistiram jest osobni razgovor i rad na samome sebi. Treba čovjek biti svoj i Božji, pa da onda takav, spreman, rješava sve stvari i kreira stvarnosti oko sebe. Ne može to netko drugi. Vlastite probleme mogu rješavati samo oni kojih se problem tiče. Kao što se čovjek ne može veseliti sam (radovati se može sam, i treba), tako ni rješavati probleme jer su oni uvijek povezani sa osobama, okolnostima i stvarima.

Pojedinačno, to su uglavnom jako dobri ljudi. Valjda što su kroz povijest patili, tako su spremni pomoći komu je potrebno. Posebno me veseli njihova spremnost pomoći kroz naše kolekte, misije (samo za kumstva u Africi svake godine daruju 10.000,- €), potom karitativne akcije, akcije za vozila misionarima i misijskim područjima, zatim kolekta za pomoć Svetoj Zemlji, kao i kolekte solidarnosti prema potrebnima (poplave, potresi). Suze mi dođu od zahvalnosti!

Kad je o politici riječ, tu se zaustavljam. Nemam primjerene riječi da bi izrekao stanje kroz njen sadržaj! Tim se uopće ne bavim, ali vidim dosta posljedica pa mi je to ponekad teško i nerazumljivo.

RP: Što su prioriteti u Vašem djelovanju i na što biste htjeli staviti naglasak kao župnik?

Nema prioriteta jer je samo jedan zadatak: susresti se s Isusom i onda kreirati s njim svu životnu stvarnost. To se tiče svakog pojedinca, bez obzira koje dobi, naobrazbe ili kulture i njihova nivoa.

Smeta me kad netko kaže da se treba pozabaviti mladima. Tko su mladi? Pa zna se! Nije istina, ne zna se. To uopće ne postoji. Nitko nije mlad da će takav ostati. To je lijepa iluzija, a svaka iluzija je lijepa. Najnezgodnije doba je mladost i svatko se žuri izvući iz nje i početi nešto ozbiljno. Ali to latentno stanje je zabrinjavajuće za sve. Prvo za mlade, a onda i za sve one koji ih na neki način upućuju u život. Susreću se s pojmovima, disciplina, rad stjecanje znanja i obrazovanja, što je bitno. A sve to odbacuju. Nema pomirbe s tim. To je najveća pogreška škole što snižava prag obrazovanja na prirodnost inteligencije a ne na stjecanju znanja i njegovoj primjeni.

Ipak se sve svodi na to jesi li čovjek. Ja bi volio i želio da budemo osobno Božji čovjek koji je spreman ponosno stati iza svog učinka i veseliti se u radosti učinjenoga, bez obzira je li to zanimanje, odgojena obitelj, zadovoljan supružnik ili radosna djeca.

Okupljena obitelj je najvažnija startna pozicija! Ne, ni u kom slučaju što će reći drugi ili susjedi. Mjera za kršćanina je Isus Krist, ni manje, ni više, a više i ne može!

RP:  Bili ste župnik u Otinovcima, Rastičevu i Kupresu, a prije puno godina i kapelan u Kandiji kod Bugojna i Novom Sarajevu.  S kojim problemima su vjernici opterećeni, odnosno s kojim problemima ste se susretali u Vašem pastoralnom djelovanju?

Ima velike razlike u odnosima svećenika i vjernika kojima je poslan u vrijeme komunizma i u vrijeme ovo koje sada živimo. Ne znam kako bi ga nazvao? Vrijeme ograničenih sloboda bilo je vrijeme zajedništva, stajanje jednih uz druge, zajedničkih ostvarenja i poduhvata. Danas je toliko individualizirano sve da je vrlo teško napraviti neku akciju. Današnja svaka akcija je nemoguća, ako uz nju popratno ne postoji neki zabavni element. A kad ćemo se uozbiljiti? Ako se organizira Put Križa, koji je zabavni moment takve pobožnosti? Da zapjevamo? Bi li bilo zgodno da se na daći zapjeva? Dalje znamo.

Naravno nikad ne treba žaliti za prošlim vremenima, uvijek je najvažnije ovo sada, iako je prijelomni trenutak i nada u ono koje će nam Bog darovati kao izazov i novu šansu.

Kandija je bila mladenački početak. Bila mi je poznata (u njoj sam odrastao od 5-8. razreda uključivo) pa mi tu nije bilo ništa nepoznato. Čak mi je bilo puno poznatije nego moje rodno mjesto i zavičaj. U njemu sam boravio samo prvih 10 godina života. Bila je to poezija života i radosni počeci službe.

Novo Sarajevo je bilo već nešto sasvim drugo. Punih devet godina sam bio kapelan. Grad sa svim svojim prednostima i manama. Posla na pretek. More vjeronauka (jer ništa nije bilo u školi). Rad s malima od drugog razreda osnovne škole, pa sve do studenata i pojedinih skupina koje su bile dobrog karitativnog volonterskog karaktera. Uvijek sam želio utjecati na generaciju da se oni druže, surađuju, planiraju i ostvaruju sebe gradeći župno zajedništvo. Nastojao sam da ih nikako ne vežem uz sebe. U takvim slučajevima kad kapelan ode sve se raspada, bez obzira što će i drugi nastojati ostvarivati isto što je i prethodni kapelan htio. To ne treba i ne bi smjelo biti.

Iz Novog Sarajeva nosim jako velike i drage uspomene koje ostaju trajno.

Ja nisam nitko na koga bi se netko trebao osloniti. Ne mogu biti potpora nikome, ali podrška, prijatelj i dobronamjernik mogu. Na koncu uz sve to, ja sam uvijek sam sa svojim Bogom! Čim završim svoju misiju, da Bog da da će se tko sjetiti da sam bio. Neko kratko vrijeme možda, ali ako smo ljudima bili potpora u trenutku i on se uspio usmjeriti u dobro realiziranu životnu stvarnost, onda se to ne zaboravlja. A meni je drago jer je uspio, a kud ćeš bolji osjećaj ako sam mu pomogao. I ne treba ništa više!

Što se problema tiče, oni su uglavnom jednaki svugdje. Malo utječu okolnosti. U malim sredinama ste izloženi javnosti, a u velikim anonimnosti. To je glavna razlika, a onda su diferencirani i problemi. Od toga da sam netko i da nisam nitko. To je teško ako ne znam tko sam i što sam!

Izloženost različitim utjecajima je dosta teška, pogotovo ideološkog karaktera koji jako utječe na ljudsko odlučivanje. Odlučuju se a da se uopće ne pitaju, što je to i kamo sve to vodi. Kad dožive fijasko, onda ne znaš odakle bi počeo. A svi misle da treba nastaviti! Smješno. Treba se zaustaviti, stati i razmisliti, a onda napraviti zaokret. Nema drugog a ni težeg izlaza. Mnogi ga i ne traže pa čak odustaju i od života. Za bilo kakvu korekciju života i životnog puta treba obraćenje. A to je za mnoge odurna riječ. Na žalost.

RP:  Razlikuje li se vaša sadašnja župa od drugih župa u kojima ste do sada djelovali? Ako jest, po čemu?

Rekli bi stari Rimljani „mutatis mutandis“ (promjeni što se promijeniti mora, sve ostalo je isto). Promijeniš vrijeme, podneblje, možda i klimu. A ljudi su ljudi! Svugdje susrećemo čovjeka. Razlike su male, ali samo u ovim okolnostima, a u svakom čovjeku je neponovljivo stvorenje Božje koje je zauvijek posebnost bez kloniranja. To nam je darovano uz vječnost, zaslugom Isusove žrtve na križu i uskrsnuća. Susrećemo dobrog i grješnog čovjeka. Svećenik je tu da najprije shvati ovog drugog, grješnog (…nisam došao zvati pravednike….), da ga prihvati i bude mu spasonosna pomoć da se sam nastavi boriti i ostvariti uz pomoć onoga što mu Bog nudi, kroz sredstva posvećenja i spasenja (sakramenti).

Razlike su uglavnom regionalnog karaktera i nekim kulturološkim oblicima življenja, ali uvijek je plemeniti cilj kulture isti, a razni su načini ostvarenja. Sada vidimo kako ti momenti iščezavaju a na njihovo mjesto dolaze propagandističke ideologije teškog i bezdušnog individualizma. A Bog nas poziva na zajedništvo?!

U šali volim reći, gluposti su uglavnom iste svugdje, ali dobre stvari su uvijek posebne! Hvala Bogu da je tako. Ni u kojem slučaju nema mjesta pesimizmu. Ako itko, kršćanin je neopozivi optimist po Duhu Svetom!

RP:  Rođeni ste u žepačkom kraju, u pitomom bosanskom prostoru. Razlikuju li se ljudi Vašeg zavičaja od Ramaca?

Ovdje vrlo malo mogu reći o tome. Iz brojne sam obitelji. Devetero othranjene i odgojene djece. Pored mene je još jedan brat svećenik (najmlađi). Rijetkost je možda, ali ja sam od njega stariji točno koliko je mater bila starija od mene! U tipičnoj katoličkoj obitelji sam ponio dvije vrlo važne stvari, a otišao sam od kuće kao desetogodišnjak. To je potpuni izostanak psovke i ružnih izraza, zajednička ne prisilna molitva, jer su je roditelji kreirali onoliko kako je bilo primjereno našem uzrastu, a onda smo se mi natjecali da se uključimo u starije! Tu je i međusobno poštovanje. Svi ostali, tri brata i sestre imaju svoje obitelji. Uvijek i danas smo u izvrsnim odnosima. Mislim da je to ono što smo ponijeli i naučili od roditelja. Imali smo sve, ničega previše, ali za je  nas bilo dosta i bili smo zadovoljni i radosni. Nije čudo što su nam sestre igrale nogomet. Sreća nije bilo lutkica ni krpica pa nismo bili u opasnosti mi muški.

Vjerojatno su mi danas dvije vrlo ružne stvari uvijek pred očima: psovka i teški obiteljski i rodbinski odnosi! Nikako se ne mirim s njima.

Stani, čovječe, da ti misao pomogne naći smisao. Naši bi stari rekli, sine Boga na pomoć!

Ljudi iz mog rodnog kraja definitivno imaju više smisla za zajedničke stvari i pothvate u usporedbi kako doživljavam ovo podneblje u kojem se nalazim.

RP:  Što župa Prozor radi u pogledu vjerske edukacije djece, mladih pa i odraslih vjernika i jesu li na tom polju angažirani vjernici laici?

Vjerski život je stil života. Apsolutno su u to uključeni najprije laici, tj. roditelji. Bez toga je sve drugo krpljačina (oprostite na ovom izrazu). To je temelj, a sve drugo je nadgradnja. Što se tiče Župe i župnika kao i svih župnih suradnika, oni su tu da na sve to dodaju posebnu dimenziju pritjelovljenu onome što već jest. Ta ponuda je ponuda Kristova. To su sredstva pomoći i sredstva spasenja. Ne bilo kakvog, nego konačnog.

Svi u ovom konačnom vide kraj! Nije istina, to je tek pravi početak i to vječan, bez ikakvog kraja. Mnogi to odbacuju i onda se nalaze u nevolji. A kakav bi Isus bio Bog da i za to nema rješenje. Pazi čega moram biti svjestan, poslao je mene da budem pomoć i uputa za takvo ostvarenje. Koja teška čast i odgovornost. Pa se ti nosi s njom!

Svećenik, posebno župnik je osoba koja treba i može biti uzorna. Ne po nacrtu ni jednog čovjeka, nego po svom božanskom poslanju. Čak i pored svih svojih ljudskih slabosti! One bi morale biti što minimalnije, a uz Božju pomoć i oslonac sve angažiraniji na ukazivanju ispravnog Puta, Istine i Života.

Vjerskom odgoju pomaže vjeronauk u školama. Tu su naši vjeroučitelji na ispitu svog poslanja. Svi su tu iz naše sredine i vjerujem da su posebno zainteresirani da toj djeci i mladima prenesu veličanstvenu poruku, kako i koliko ih Bog ljubi. To se vjerujem, očituje i kroz njihovo poučavanje i primjerno djelovanje. Problem, nezahvalan za njih je taj što se sve to treba ocijeniti! Dilema, kako vjernik može imati negativnu ocjenu iz vjeronauka?! E to se posve jasno očituje u ponašanju odraslih vjernika! Čuo sam vjernika koji nikad ne zalazi u crkvu kako kaže da je veći vjernik od Pape! Toliko o znanju i religioznim vrijednostima odraslih! Sreća da su to ipak izuzetci.

Problem, poseban, vidim u zaposlenosti obaju roditelja. Djecu im odgajaju i obrazuju drugi. Zamjene za roditelje nema! To nije teta u vrtiću ni izopačene institucije koje se nameću da od prvih koraka vrbuju tuđu djecu za svoju rabotu. Djeca nisu njihova, ali ako im ih povjerimo? I vrlo često jedno od roditelja radi da plati vrtić. Bolje bi bilo da ga ne plaća. Ali kako će ona ostati kod kuće kad sve druge rade, a tako se lako može zaposliti (možda čak i po vezi). Kad iskoristiš taj moment, ostaše ti djeca na cjedilu! Ne mogu ni djedovi ni bake zamijeniti roditelje. Otac izvan obitelji i zaposlena majka, su možda temeljne postavke svim poteškoćama u kasnijim razvojnim godinama i životnim situacijama. To ne mogu rješavati sami roditelji, nužno se moraju uključiti državne institucije, škole i sve drugo što život znači.

Ali, sve se može. S poteškoćama, ali se može. Sve nadvladane poteškoće su uspjeh. Jedino pravilo ostaje, s neuspjehom se ne smijemo miriti. Kad bi samo pomogli jedni drugima?

Naravno, okupljanjima raznog sadržaja i rada s mladima uz vjersku izgradnju i posebno sudjelovanje na misi su najvažniji momenti brige za sve. Uključuju se kroz to ministriranjem, čitanjima po angažiranim čitačima, zatim dječji zbor, zbor mladih i veliki zbor pjevača. Sad ćemo imati i dva postavljena akolita koji će biti od pomoći posebno pod misom u dijeljenju svete Pričesti, jer je to u našoj župi potrebno. Puno pričesti ima, pa ako ostane samo jedan svećenik onda se to zna odužiti poprilično. Velike stanke ugrožavaju jedinstvo liturgijskog slavlja!

Konkretnije uključivanje pojedinaca kao da koči neka svijest da to nije za njega i da će se drugi čuditi ili ga čak ismijavati. Angažiranje prati negativan stav prema bilo kakvoj osobnoj zauzetosti u životu župe. I to je priličan problem, a problem je što radimo jedni drugima, a još veći što se mi povodimo za tim i odustajemo. Nisu za to krivi samo vjernici, ali dok se to promijeni proteći će puno vode Ramom. A mijenja se! Hvala Bogu.

Pomalo stvari dolaze na bolje kroz Župna vijeća.

O mogućim lošim stvarima ne želim govoriti. To ja uglavnom rješavam šapćući u osobnom sakramentalnom susretu. To može biti poticajno. Je li, ne ovisi o meni.

RP:  U zadnje vrijeme, primjetan je lagani trend povratka ljudi, odnosno obitelji koje su bile preselile u inozemstvo u potrazi za boljim životnim uvjetima. Ima li u Vašoj župi takvih trendova?

Da, ali još u vrlo malom opsegu. Čini mi se da su prvi razlog djeca. Zapadni svijet su zapljusnule ideologije koje se nasilnički vrše nad zajednicom i nameću svoje norme. Poneki roditelji, shvaćajući opasnost za svoju djecu vraćaju se doma, jer kod nas to još nije u nekom očitom obliku. A jest prisutno i sve se čini da bude što prisutnije.

Puno  više ima onih koji ne vide više smisla u odlasku. Problem su okolnosti za život i zapošljavanje ovdje na rodnoj grudi. Ako bi se ostvarile kakve takve mogućnosti za zapošljavanje ili obrt, mislim da bi se mnogi počeli vraćati doma. Većina mladih je visoko obrazovana, pa je teško za njih naći radno mjesto u malim sredinama. Zato su ponekad prisiljeni na nutarnje migracije (odlasci u veće gradove) radi posla i škole.

RP:  Postoji li koordinacija rada na razini ramskih župa (predavanja, seminari, skupovi i sl.) što bi zasigurno snažilo zajedništvo politički duboko razjedinjenih Ramljaka?

Naravno da postoji, i to se pokušava izvesti u što boljem obliku. Da li je to Tečaj priprave za brak, u što su uključene sve Župe Dekanata, pa i šire, tu su zajednički susreti mladih u raznim prilikama. Kao krizmanici u duhovnim obnovama, za sve župe Dekanata, tako i za zajednički cijelog Arhiđakonata u suradnji sa Nadbiskupijskim institucijama. Potom duhovne obnove koje su ponuđene svima, bez obzira kojoj župi pripadaju. Posebna prilika  za sve župljane su patroni pojedinih župa. Tu se najviše očituje to među župno okupljanje, to je duga tradicija. Različita hodočašća, župnog i privatnog karaktera. Da ne spominjem Međugorje.

Meni je osobno žao što nema organiziranih tribina, tj. organiziranih predavanja na određenu vjersku i religioznu tematiku. Predstavljanje knjiga jest dobra stvar, ali ona je malo izvan striktnog okvira župnog života, više je stvar kulture, što je preporučljivo, ali je ipak malo izvan životnih stvarnosti vjerskog življenja i međuljudskih odnosa. Meni je nedostatak pastoralnog centra velika smetnja u mogućnosti organiziranja puno raznih sastanaka, a posebno tribina. Žao mi je sve župe Ramskog Dekanata su manje od Prozorske, a sve imaju pastoralne centre, samo Prozor nema!

Nitko nije kriv, ali izostalo je dobro djelo!

Sportske priredbe su dobar popratni okvir, ali nisu baš izrazit način vjerskog okupljanja. Vrlo ih je teško svesti u kulturan način ponašanja, pogotovu grubih riječi i psovke.

RP: Vi ste visko obrazovana osoba koji je bila na raznim crkvenim službama: sudac na Crkvenom Sudu u Đakovu, u Riječkoj Metropoliji, vicerektor na Papinskom Hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu, predavač Kanonskog prava na Visokoj Bogoslovnoj Školi u Đakovu, profesor Crkvenog prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Koja su Vaša iskustva u radu na crkvenim sudovima, odnosno što se „sudi“ na takvoj jednoj crkvenoj ustanovi?

Neke moje službe su iz volje, a neke iz nevolje! Naravno, treba to ispravno shvatiti. U pojedinim područjima djelovanja crkvenih institucija su kadrovski problemi. To se očituje posebno u sudbenoj sferi crkvenog ustroja. Sudovi traže kvalificiran kadar, a on je u crkvi uglavnom uvjetovan akademskim stupnjevima obrazovanja, magisterija i doktorata znanosti.

U izbjeglištvu za vrijeme rata sam bio u Đakovu. Brinuo sam se za naše ljude u Gašincima (vojni poligon) gdje je bila skupina od nekoliko tisuća ljudi, najviše muslimana. Bilo je oko 400 katolika iz sjeverne Bosne (Posavine) koji su izbjegli u Hrvatsku. Uz to sam predavao na KBF-u u Đakovu kanonsko pravo. Tu sam ostao od 1991 – 1996. Skoro pa logično je bilo da me uključe i u sudsku praksu. Pravnici u Crkvi vrše službu u ime Biskupa. Te službe su izražene u djelatnostima suca, odvjetnika ili promicatelja pravde (što bi u civilnom sektoru odgovaralo javnom pravobranitelju ili državnom tužitelju). Evo vidite o tome sam govorio, već su tri zadaće a samo jedan čovjek!

U jesen 1996. godine sam otišao u Rim u Hrvatski Zavod Sv. Jeronima na mandat od 10 godina u službi vicerektora Zavoda i zaduženog svećenika za vjernike hrvatske nacionalnosti u Rimu, koji su se okupljali u naše prostorije namijenjene njima. Tu su se okupljali da budu zajedno, da se druže, prate našu televiziju i emisije na hrvatskom jeziku. Te prostorije su se rabile i za pojedine proslave pričesti, krštenja i sličnih okupljanja. Posebnost je bila što se u tom prostoru organizirala i dopunska škola na hrvatskom jeziku za djecu hrvatskih roditelja. Također se organizirao i tečaj jezika, talijanskog za Hrvate i hrvatskog za Talijane, koji su to željeli ili su u mješovitom braku s obzirom na narodnost.

Te iste godine se dogodio i potres u Rimu i naša crkva Sv. Jeronima u Rimu (stara 450 godina) bila oštećena, tako da sam odmah po primanju dužnosti „upao u kreč“ probleme oko restauracije i rekonstrukcije crkve. Trajalo je to cijeli moj mandat do 2006. godine. Naime, služba vicerektora u Zavodu sv. Jeronima je ujedno i služba ekonoma zajednice. Tu borave svećenici naših hrvatskih Nad/Biskupija  koji studiraju postdiplomske studije na rimskim Sveučilištima. Zajednica broji oko 30-ak članova.

Dok sam boravio u Rimu imao sam još jednu dužnost, a ta je da sam bio Postulator kauze za proglašenje blaženim Sestre Jule Ivanišević i četiriju susestara, nama poznate kao Drinske Mučenice. I taj posao je uspješno priveden kraju s proslavom proglašenja blaženim Drinskih Mučenica na sarajevskoj Zetri, 24.09.2011. Proglašenje blaženim Drinskih Mučenica pod misom u 11 sati je obavio kard. Angelo Amato, prefekt (tada) Kongregacije za kauze svetih u Rimu.

Po završetku službe u Rimu, vratio sam se u Nadbiskupiju i zamolio Nadbiskupa da mi odobri boravak od 5 godina u drugoj biskupiji. Bila je to Porečka i Pulska Biskupija. Tu sam bio župnik dviju župa, Sv. Sabe u Kaštelu, i Sv. Marije na Krasu (i mjesto i župa nose isti naziv), u blizini Umaga. To su dvojezične župe hrvatski i talijanski, pa sam i misu uvijek slavio na oba jezika. Uz te župe sam također radio na Biskupijskom Sudu u Poreču. Tu sam se zadržao nešto više od dvije i pol godine, jer me je Nadbiskup tražio da se vratim u Nadbiskupiju jer mu je umro svećenik na župi pa ga je trebalo zamijeniti. Bila je to Župa Kupres!

Na toj župi sam imao akumulaciju od 6 aktivnih dekreta: župnik, član Biskupijske Sinode, predavač na KBF-u, dekan, sudac (pojedinac) Nadbiskupijskog Crkvenog Suda i sudski vikar. Bilo me je na sve strane. Srećom imao sam predobre kapelane. U  međuvremenu sam navršio 65 godina pa više nisam predavao jer su došle mlade snage sa studija.

Dolaskom na župu Prozor neke od ovih službi su ostale i dan danas, župnik, dekan, sudac II. stupnja Nadbiskupijskog Crkvenog Suda. Hvala Bogu da drugih nema!

Čime se bave crkveni sudovi? Biskup po svojoj službi  ima trostruku funkciju: službu Naviještanja Riječi Božje – učiteljska služba; potom službu upravljanja Mjesnom Crkvom; treća služba je sudska služba, koju skoro nikada direktno on ne vrši. Ova treća njegova služba povjerena je njegovoj Ustanovi a to je Nad/Biskupijski Crkveni Sud svake biskupije. Tu Biskupovu službu vrše Sudski Vikari i suci pojedinog suda. Postoje dvije instance Suda I. i II. Sud je uvijek zborni, najmanje tri suca, a ako je neka veća parnica može ih biti i više.

Crkveni Sud redovno vrši svoju službu samo u jednoj sferi koja se tiče života vjernika, a to je Sud Ženidbenih parnica. Ostale vrste suđenja (kriminalne parnice, administrativni postupci i slično) se formiraju po pojedinom slučaju direktno za određenu parnicu, čije suce određuje i postavlja Nad/Biskup. Ti sudovi nisu stalni nego se formiraju po potrebi.

Postoji i III. Stupanj prizivnog suda za Ženidbene parnice, a taj je u Rimu. To je Rota Romana.

Postoji Vrhovno sudište u Rimu – Signatura Apostolica. Taj sud donosi pravorijek samo o pravilnom ili nepravilnom vođenju postupka (de jure) i njegovoj zakonitost, ali ne bavi se sadržajem suđenja (de merito).

Što se tiče ženidbenog suda jedna je činjenica jasna. Valjano sklopljenu i izvršenu ženidbu ne može nitko rastaviti. Nad valjano sklopljenom ženidbom nema vlast Crkva nego Krist. Što je On združio ni jedan čovjek ne može rastaviti. Ženidba se ne događa po želji Crkve, nego slobodnom voljom i slobodnom odlukom onih koji sklapaju Ženidbu. Sakrament Ženidbe podjeljuju uzajamno jedno drugom supružnici. Svećenik je samo onaj koji ih je na to pripremio i koji je svjedok da se događa u Crkvi, a to može i treba biti jer su supružnici valjano kršteni.

U Crkvi se može sklopiti Ženidba koja nije sakrament. To je ženidba između valjano krštene osobe i nekrštene osobe. Ta ženidba ne može biti sakrament, razlog toga je što nekrštena osoba nema pravnog temelja djelovati u Crkvi i ništa je ni ne veže niti može vezati. Njihov dogovor i želja da obave vjenčanje u crkvi je uvjetovano pristankom nekrštene osobe da shvaća i prihvaća obavezu krštenog supružnika da je dužan odgajati djecu u vjeri u kojoj je kršten. Ta obveza veže krštenu stranku. Takvi brakovi nose dodatne napore da se brak živi skladno i odgovorno. Takav je brak u Crkvi legalan (po propisima crkvenog zakonika) ali nije legitiman je to ne vrijedi za nekrštenu osobu, jer ona nije član zajednice u kojoj sklapa ženidbu. Najbolje će biti da nas se ovo i ne tiče!

Ono što može Crkveni Sud rješavati jest samo to: da li je postojao nekakav razlog ili nedostatak koji ženidbu čini nevaljanom (ženidbene zabrane i zapreke), ali samo prije sklapanja ženidbe (priprava, zaruke…), u vrijeme sklapanja ženidbe (vjenčanje), ili radi nekog razloga da ženidba nije izvršena (bračni čin poslije vjenčanja). Kako vidite, razlog može biti, lažno predstavljanje i obećanja, prijetvorna obećanja radi postignuća nekog drugog cilja, prisila, isključivanje djece (potomstva) ili prijevara, psihička bolest, impotencija, a sve to radi zadobivanja privole supružnika na ženidbu. Ako se to može dokazati onda se može voditi postupak da se ženidba proglasi nevaljano sklopljenom, dakle da nije ni postojala. Ta presuda ne ide u izvršenje, jer ženidba nije ni postojala!

Postoji još i poseban postupak za tvrdu a ne izvršenu ženidbu (ratum non consumatum), dakle sklopljenu (vjenčanje) ali radi nekog razloga neizvršena ženidba (ne izvršen bračni čin). Tu se određuje sudac istražitelja, koji istraži u postupku sve, a samu stvar rješava Papa osobno u Rimu. Naime to radi posebni Dikasterij (za disciplinu sakramenata), ali Papa osobno odobrava ili ne odobrava.

Takav isti postupak se vodi i za proglašenje nevaljanim sakramenta Svetoga Reda ili svođenje svećenika ili đakona, a i biskupa na laički stalež (dispensa).

Što se mog iskustva na sudu tiče, to nikada nije nešto što bi čovjek poželio, jer se susreće sa puno bolnih stvarnosti a nema rješenja. Na žalost puno je valjano sklopljenih brakova, ali ne uspjelih radi ne držanja danih obećanja: da su supružnici, da će dijeliti sve dobro a i zlo ako nadođe i da će se ljubiti i poštovati u sve dane svoga života! Tužan kraj a još tužniji nastavak života!

RP: Kod nas se često kritizira odnos Crkve i politike. Kakav on treba biti, po vama?

Crkva ne vodi javne poslove države, ali nije ni tajna organizacija a još manje je privatna. Svaka država bi to jako željela da je tako i pokušava na razne načine stvoriti okolnosti da bude tako. Crkva se time ne bavi. Ali budući da država kreira okolnosti u kojoj se odvija životna stvarnost njenih građana, Crkva mora, treba, i dužna je progovoriti kad se radi o krivim moralnim okvirima u kojima se događa život, koji su često protu naravni. Ne može spriječiti, ali je dužna intervenirati (abortus, ubojstva, neprirodne „ženidbe“, surogatstvo, rodne ideologije, eutanazija, individualizam…).

Za svećenika na Župi, najbolje je da se uopće ne petlja u politiku, ni javno, ni privatno, ni u razgovoru, a pogotovu ne na nekim predizbornim i inim skupovima političkog karaktera. Javno i ne smije jer će ga sigurno Biskup opomenuti, a ako nastavi ima i drugih i drugačiji biskupovih reagiranja! U javnu službu državnog karaktera ni u kojem slučaju!

RP: Kako gledate na trenutačno stanje Katoličke Crkve u BIH i svijetu i previranja u njoj?

Crkva je živa zajednica i u njoj je uvijek bilo i bit će i raznih inicijativa, previranja, problema i svake druge nevolje, jer je grješna. Upravo radi ovih nevolja je ustanovljena, kako se ne može sam čovjek spasiti, onda je Bog preuzeo inicijativu i osnova svoju Crkvu u osobi Isusa Krista. Konačnost Crkve je u Kraljevstvu nebeskom, gore nema ništa od ovih stvari koje sam malo prije spomenuo. Prema tome stvarnost Crkve, kakva god bila je uvijek optimistična. Hoće li tako biti to ovisi od našeg odgovora Bogu pozitivno ili negativno na gestu Njegove Ljubavi.

Radi rata Crkva u BiH je članstvom prilično smanjena, preseljavanjem ljudi u Hrvatsku i druge zapadne zemlje, a nešto je ljudi i poginulo. Npr. Vrhbosanska Nadbiskupija je ostala jako reducirana s obzirom na broj. Samo broj katolika u Ramskom dekanatu je od 28.000 u 1991. godini spao na 7.500 u 2025. godini. Međutim, nije broj i kvantiteta koja označava snagu Crkve nego život i zalaganje ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube, a to snažno podupiru svojim životom u praksi.

Općenito i u nas i u svijetu, broj se smanjuje (radi raznih razloga) ali što je očito kvaliteta se budi i raste. Snaga vjere je u vjernom ostatku ne u masi! Ako jedna župa ima 5.000 vjernika a na misu dolazi maksimum do 1.000 osoba, a onda radi nekih razloga se manji na 2.000 vjernika, a u crkvi ih više od tisuću na svim nedjeljnim misama. Šta je tu važnije, broj ili religiozna praksa.

Zabrinjava trenutna napetost i neke inicijative pojedinih Crkava u nekim zemljama svijeta, ali toga je uvijek bilo i bit će. Sotona ne odustaje, ali zna da će mu doći kraj. Krist je vječan i ne može izgubiti.

Crkva će nadživjeti sve, jer joj je početak ovdje a kraj u Nebu, ona nije zemaljska nego Kristova, odnosno još bolje Krist sam!

RP:  Polako se približavamo vremenu korizme, koja je vaša poruka vjernicima?

Za kršćanina katolika nema posebnih poruka nikada. Krist me voli i za mene je dao život, koji me spašava od smrti. Na meni je i na svakom kršćaninu odgovoriti na tu njegovu gestu ljubavi, svakog trenutka, svakog dana i u sve dane svoga zemaljskog života, ali i nebeskog.

Korizma je samo posebna prigoda da posvijestim malo više onu stranu svoje duhovne stvarnosti i uklopim je u realizaciju svakoga dana, kroz riječi, misli, djelovanje i spremnost učiniti sve da danas budem malo bolji i učinkovitiji nego jučer. Misao vodilja nam je slava Uskrsnuća!