Intervju s povodom - Zlatni jubilej mons. Marka Tomića: Pedeset godina predanosti vjeri i čovjeku

Povodom obilježavanja zlatnog jubileja – 50 godina svećeničkog ređenja – za razgovor smo zamolili mons. Marka Tomića, župnika župe Presvetog Srca Isusova u Prozoru, koji svojim pastirskim radom od 2017. godine snažno obogaćuje ramski kraj.

Kroz ovih pola stoljeća, mons. Tomić bio je svjedokom i sudionikom brojnih povijesnih mijena, uvijek ostajući oslonac onima kojima je pomoć bila potrebna. Tijekom svog devetogodišnjeg djelovanja u Prozoru, svojim je iskustvom, mudrošću i duhovnom širinom postao prepoznatljivi pastir koji predano gradi zajedništvo s vjernicima, duboko poštujući povijest i tradiciju ovoga kraja.

---

Čestitamo Vam na ovoj impresivnoj obljetnici! Zahvaljujemo Vam što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor

Počeci i poziv (Pogled u prošlost)

RP: Kada se vratite 50 godina unatrag, u vrijeme Vaše Mlade mise, sjećate li se onog primarnog osjećaja i ideala s kojima ste krenuli u svećeništvo? Koliko su se ti ideali promijenili?

Ništa se nije promijenilo osim protok vremena i okolnosti. Strašan je bio komunizam, strašniji rat, a još strašnija današnjica. Okolnosti u kojima sam odrastao bile su specifične. Rođen sam u obitelji koja je rodila dvanaestero djece, od kojih su odgojili devetero. Trećerođeni sam. Prvi brat je umro kao šestomjesečna beba, onda mi se rodio drugi brat, ja sam bio treći. Danas sam najstariji u obitelji. Još nas je živih četiri brata i četiri sestre. Najmlađi brat je svećenik kao i ja! Kako to da se ništa nije promijenilo? Nikad nisam težio dati nešto svoje, nego prenijeti poruku onoga koji me šalje, uprisutniti tajnu sakramenata i utjehu Riječi, služeći potrebnima i voljnima čuti riječ, poslušati i u djelo provesti.

RP: Što je presudilo da u tim mladim danima kažete svoje "Evo me"? Je li postojao neki poseban događaj ili osoba (poput majke, bake ili starijeg župnika) koja je usmjerila Vaš put?

Nisam nikada živio sa djedom i bakom. Najstariji u mojoj obitelji su bili otac i majka. Nemam osobnog iskustva živjeti sa generacijama različite dobi. To tek sada doživljavam u svojoj obitelji, jer sa u njoj najstariji. Opet dakle, život sa mlađima. Vjerojatno sam zato i otvoren više prema budućnosti, nego što se oslanjam na prošlost. Specifičnost moje mladosti bila je u tome što sam napustio obitelj odmah iza završenog četvrtog razreda osnovne škole. U peti razred sam se upisao u Bugojnu i tu završio osnovnu školu. Boravio sam kod strica svećenika koji je bio župnik u Kandiji. Vrlo rano sam se susreo s okolnostima odgovornosti za svaki svoj potez. Stric koji mi je dao povjerenje i slobodu, ali me upozoravao na odgovornost, bio je korektiv s puno strpljenja i ljubavi, ali sasvim drugačije od obiteljskog ambijenta. Naučio sam vrlo rano da moje djelovanje i potezi moraju opravdati to što činim pred svima kojih se to tiče. Nije bilo previše mjesta za promašaje. Živeći u ambijentu župne kuće kao dijete sam promatrao ljude koji su mi s poštovanjem pristupali jer sam „ujakov bratić“. Majke mojih kolega su bile zadovoljno što se oni druže sa mnom i ja s njima. Tu mi je osjećaj odgovornosti za ponašanje pojačan do maksimuma. Nikad se nisam s njima posvađao, stric mi je vazda govorio, ako ti ne odgovara društvo, udalji se od njega, a nemoj se ni s kim prepirati ili pokušavati da netko nešto čini zato što to ti tražiš od njega. Tražio je da budem svjestan da bi u takvim okolnostima bio odgovoran što drugi radi! Vrlo rano sam naučio biti samostalan.

Kad sam završio osmi razred i spomenuo stricu da bih možda pošao u sjemenište, on je jednostavno odgovorio, sutra putujemo u Žepče (Brezovo Polje) pa ti to rješavaj sa svojim ocem i svojim župnikom. Ništa mi više nije govorio. Želio je da to bude moja neovisna odluka.

Bio sam primljen u sjemenište i poslan u Interdijecezansko Sjemenište u Zagrebu i u Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Zagrebu. Došao sam u zajednicu od približno pet stotina sjemeništaraca. Za mene nije bio problem odvojenosti od doma i obitelji jer sam već četiri godine bio odvojen od obitelji. Tada me u svoje ruke preuzimaju Isusovci.

Interesantan je motiv s kojim sam otišao u sjemenište. Doživio sam puno lijepih trenutaka od svećenika koji su dolazili kod strica i vazda mi je bilo drago vidjeti kako im je susret uvijek bio srdačan i radostan. Kad bi htjeli ispričati nešto što ja ne trebam ćuti, onda su govorili francuski. Generacije travničkih đaka su perfektno govorile francuski jezik. Bilo je i svećenika koji su navraćali, ali i tri sjemeništarca iz Župe Kandija. Pojedini potezi i riječi i geste nekih od njih mi se ni malo nisu svidjeli, čak sam se sjetio stričeve upute, ako ti ne odgovara, ostavi društvo. Tu mi se pojavila prvi puta želja biti svećenik, ali ne takav. Možda neobično, ali ako bi htio odvojiti moment kad se zbila odluka poći tim putem bio bi upravo taj moment. Nikada nisam poželio biti svećenik kao drugi neki svećenik, više me je interesirao Isus i služba svećenika koja treba biti Njegov poslanik. Jednom prilikom jedan svećenik generacija mog strica svećenika je rekao, gledaj ga isti stric, a on mu je odgovorio, a jesi li možda pomislio da ga time vrijeđaš, ipak je bolji original od bilo kakve imitacije. Tu sam se vrlo ugodno iznenadio stričevom odgovoru ili pitanju!

Nikakav čudesan zahvat u moj život, osim ako nije to činjenica da nisam htio biti ni kao ijedan poznati svećenik, nego Isusov original u poslanju svećeničke službe.

U tome sam ostao uporan i pored svih nastojanja odgojitelja da se ugledamo u neke idealne svećenike ili svece, misionare, vrlo učinkovite pastoralce, uzorne svećenike. Uvijek sam se od tih ii takvih ideala odvajao, plašeći se kad otkrijem nešto negativno da se u meni ne rodi prezir, koji bi se možda pomalo počeo odnositi i na svećeničko zvanje. U centru moje pažnje je uvijek bio Isus i sv. Misa.

Moj izgled me je uvodio u vrlo čudne situacije u kojima sam se morao boriti za sebe da opstanem što želim i ostanem na putu kojim idem. Ponekad mi je bilo jako teško, iako nemam nikakve odgovornosti za stanje kakvo je bilo. Ja sam Božje djelo a ne vlastita manufaktura.

Konačno za svećeništvo sam se odlučio poslije druge godine filozofsko teološkog studija koji sam nastavio vrativši se iz vojske. I evo me, trajem još!

RP: Kada biste ovih 50 godina morali sažeti u samo jednu rečenicu, koja bi to rečenica bila i zašto?

Hvala ti Isuse Bože, na svemu, na ljubavi tvoga Božanskog Srca, na potpori koju sam često neposredno osjetio, na Tvojoj blizini. Hvala ti, osjećam se kao Ivan!

Razlog je jednostavan: pedeset godišnje (i više) iskustvo.

RP: Sjećate li se trenutka kada Vam je tijekom ovih pola stoljeća bilo najteže ostati vjerni svom pozivu? Je li ikada postojalo "ali" ili trenutak sumnje?

U teškom, ali izazovnom vremenu poslije II. Vatikanskog Koncila i reformi u Crkvi, nastala je prava revolucija u pastoralnom djelovanju Crkve, pa i mjesnih Crkava. Bilo je potrebno prilagoditi stare navike novim pravilima, tako da nije bilo slobodnog vremena, niti razmišljanja o nečemu drugome osim svećeničkog posla i djelovanja. Posebno se otvorio prostor za okupljanje i redovni vjeronauk. Bio sam deset godina kapelan i to u velikoj župi (bili smo dvojica kapelana). Jedna jedina neispunjena želja u tom razdoblju je bila: da mi se jednom naspavati! Usput rečeno, nije mi se ispunila.

Izazov je bio nastavak studija u Rimu, nisam se tomu nadao a posebno nisam nikad tome težio. Iz punog pastoralnog pogona, našao sam se u zrakopraznom prostoru u kojem nije bilo pastorala, nego studentske muke, strani jezik, naporan studij…. Kad sam se oslobodio pritiska počelo je novo razdoblje i ugodno snalaženje s prilično dobrim osobnim rezultatima.

Nisam dobio zeleno svjetlo za nastavak studija i tu sam doživio prve trenutke utjecaja drugih na odluke odgovornih, i tu me je stvarnost otrijeznila, da sam shvatio gdje sam i što sam i što je preda mnom i što moram učiniti. To se pojačalo posebno boravkom u služenju (ne bi baš rekao službi) u Ordinarijatu. Odjednom sam se našao u središtu moći, u kojoj je služenje bilo usputno. To mi je bilo jako teško, a bio sam u vrijeme previranja, sedisvakancije, izvanrednog upravljanja i izbora i imenovanja novih biskupa. Dobro, ali teško iskustvo. Tu je posebno došla do izražaja moja generalna odluka, biti drugačiji s obzirom na okolnosti, ali jesam se trudio biti pravi.

Slijedio je nered rata. Tu je bilo pravih izazovnih trenutaka za život i služenje. Rat me je zatekao u Gradačcu gdje sam mijenjao župnika koji je završio u bolnici radi zdravstvenih neprilika. I taj odlazak na župu je bio prilično bolan, ali nisam se dao povrijediti. Boljelo je i mog Gospodina. Uzmi križ i nosi! Tu sam doživio puno dobra, ali i zlo izbjeglištva i boravka u Đakovu, gdje sam imao obavezu služenja u Izbjegličkom logoru Gašinci, ali sam bio gost Svećeničkog Doma u Đakovu i tu sam imao smještaj i svu brigu oko udomljavanja. Na tome sam im zahvalan, baš ono iskreno i od srca.

Bilo mi je teško susresti se sa sudbinama ljudi stradalih u ratu i postupaka raznih ljudi koji su se predstavljali kao dobročinitelji, a bili su najobičniji bacači prašine u oči… Ali u tom jadu, radost je bila doživjeti Kristovu prisutnost posebno sakramentalnog karaktera i karitativne ljubavi.

Bilo mi je jako drago da sam mogao pomoći u Đakovačkoj Biskupiji i biti od koristi tako da sam rado prihvatio i predavanja na Đakovačkoj Teologiji, afiliranoj Zagrebačkom KBF-u. Kasnije je to postao KBF u sastavu Sveučilišta u Osijeku. Biskup, svećenici, profesori, svi su pokazali baš pravi odnos prema meni, jer su inače tradicionalno dobri odnosi bili između Vrhbosne i Bosanske Biskupije.

Nakon pet godina boravka u Đakovu (s)našla me ponuda službe u Rimu. Vicerektor Hrvatskog Papinskog Zavoda Sv. Jeronima u Rimu. Iz ničega, odjednom odgovorna služba. Kad nisam imao kamo, onda sam pošao kamo mi se nudi. Puni mandat (tada 10 godina) sam odradio u cijenjenom Zavodu. Tu sam se susreo s kremom Crkve u Hrvata, izabranicima biskupovim ili nekog drugog koji su poslani na postdiplomski studij na razna Sveučilišta u Rimu. Neki današnji biskupi su iz tog razdoblja mog boravka u Rimu i službe u Zavodu sv. Jeronima (Uzinić, Hranić, Huzjak, Radoš, Glasnović, Bogdan…). To je bilo izazovno razdoblje sa specifičnim sastavom zajednice. To je drugačiji izazov u kojem se trebalo snalaziti!

Boravak u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, dvije i pol godine, bio je ugodno opuštajući iza dosta napornog perioda u Rimu od deset godina.

U kolovozu 2009. dolazim na Kupres iza smrti pok. Dominika Stojanovića. Tu sam ostao u župničkoj službi devet godina.

U kolovozu 2017. dolazim u Prozor, gdje sam još uvijek skoro punih devet godina. Na godinu, ako Bog da odlazim u mirovinu.

RP: Kako je izgledalo biti mladi svećenik u to vrijeme (prije pedeset godina)? S kakvim ste se društvenim i sustavnim izazovima tada suočavali?

Iako su vremena bila teška i nepovoljna, nas svećenika je bilo i preko potrebe Nadbiskupije. Kad sam ja postao svećenik (1976) bilo nas je sedamdesetak izvan Nadbiskupije po raznim službama u drugim biskupijama ili zemljama svijeta. Zato smo godinama bili kapelani. Ja sam bio punih deset godina kapelan. Već je postojala mogućnost katehizacije u župi pa smo bili jako zauzeti upravo u radu sa svim uzrastima u katehetskom području pastorala. U velikim gradovima nije bilo previše poteškoća u funkcioniranju župe jer je to uglavnom anonimna sredina. Veći su problem bile male zajednice gdje se svi poznaju. Puno je lakše bilo biti svećenik u Sarajevu nego na npr. Kupresu. Kršćani su se poznavali i družili u sustavu župnih aktivnosti, koje nisu imale previše karakter javnosti za one koji to nisu. Nisam u tom smislu imao nekih problema, ali smo bili svjesni da bi ih mogli imati naši župljani pa smo nastojali postupati mudro, više nego racionalno!

Svećenička služba i rad s ljudima (Život u narodu)

RP: Službovali ste u različitim župama i susretali ljude u njihovim najsretnijim, ali i najtežim trenucima. Koje Vas je mjesto ili zajednica najviše obilježila kao čovjeka i svećenika?

Manje od polovice svećeničkog života sam u kontaktu sa župljanima, odnosno u službi župnika. Više sam boravio u raznim institucijama, a taj život je dobrano različit od svećeničke službe na župi. Rad na župi je pravo angažiranje svećenika, a sve ostale službe su pratećeg karaktera (rad u Ordinarijatu, predavanja na fakultetu, rad u Crkvenom Sudu, službe u odgojno obrazovnom sustavu, postulatura …).

Nema puno mjesta koja bi mi bila usporednog karaktera djelovanja u službi. To je vrlo kratko Gradačac (prekinuta služba ratom i izbjeglištvo), zatim Kupres i Prozor. Ove dvije župe su mi ostavile različit ali vrlo upečatljiv dojam posebnosti. Kupres i Rama su temeljno slične strukture u svim područjima života i rada. Izolirane sredine, otočkog sindroma, izdvojene, ali jako koncentrirane, teške povijesti i čudnovate ustrajnosti u svim prilikama i ne prilikama života i povijesnih razdoblja. Upravo te prilike su ostavile jak trag u njihovim karakterima i životnom stilu. Osim povijesnih zatiranja pogodio ih je i val ekonomske krize i rad u inozemstvu, tako da su djecu i generacije podizale majke, žene jakog karaktera i požrtvovne (često i žrtve) svojih obitelji! Upravo zato se stanovnici i jednog i drugog mjesta u životu postavljaju u dvostrukom divergentnom djelovanju: jedno je relativno dobro materijalno stanje radi rada u inozemstvu, a s druge strane je to jak tradicionalni vjerski život u koji se uklapaju sve nevolje koje su ih snašle. Ove dvije situacije u kojima se živi postale su odrednice života i ponašanja, a one su često u nesporazumu jedna s drugom, tako da materijalizam i liberalizam na ekonomskom području sve više uzima maha i u duhovno religioznom području. Što je nekad bilo nezamislivo, sad je novo normalno. Mislim da je pravi problem što smo se počeli malo pomalo odvajati jedni od drugih. Posljedica ne fali.

RP: Postoji li neka odluka iz Vaše pastoralne karijere zbog koje žalite ili biste je danas, s ovom pameću, donijeli potpuno drugačije?

Jednostavan odgovor: Ne postoji. Nikad ne bi drugačije činio i ni sekundu se ne bi vratio na ono prije!

RP: Kroz Vaše ruke prošle su generacije – krstili ste djecu, kasnije ih vjenčavali, pa ponovno krstili njihovu djecu. Kako je to gledati cijeli jedan životni krug naroda kojem služite?

Ostat će mi simpatična slika za cijeli život, kad mi je pod misom još kao kapelanu došao dječak, kojeg sam prvog krstio na Župi u Novom Sarajevu, sjeo mi u krilo i rekao da on želi meni biti ministrant zato što sam ja njega krstio. Veličanstven je osjećaj vidjeti ono što čitav život želiš, a to su sretni ljudi. To se najviše očituje kod podjele različitih sakramenata. Kad duhovni trenutak sakramentalne stvarnosti prati radost onih koji sakramente primaju i to žele svečano podijeliti s drugima. Tomu je svećenik uvijek prisutan, bez obzira da li je jedini svjedok te radosti (Ispovijed) ili pak drugi sakramenti koji su malo šireg konteksta sudioništva. Radošću ozareno lice je dar!

Osobni susreti su druga vrsta komuniciranja i ona su uvijek obilježena posebnošću!

RP: Svećenički poziv donosi i teške trenutke (ratovi, bolesti, sprovodi mladih ljudi). Kako ste u tim trenucima pronalazili prave riječi utjehe za obitelji, a kako ste sami u sebi čuvali mir i vjeru?

Tko ne uvažava činjenice one ga u glavu tuku! Tako je sa svećeničkim životom. Ako ne prihvaćaš činjenice, nemaš nikakvog rješenja, nego samo konflikte. Zato je vrlo važno vidjeti i uvidjeti! Problem, identificiran, nije zapreka nego izazov i šansa. Treba naći načina kako ga riješiti, ako ideš direktno u kontru nema rješenja nego zaoštravanje situacije. Treba tražiti su-sret, a ne su-kob! Ako nema šanse, ostavi doći će vrijeme kad će biti drugačije i moguće. To se odnosi na sve, na rat, na bolesti, na nenadane tragične događaje. Stani, zaustavi se! A onda nastoj tražiti moguće. Prave riječi u takvim trenutcima su one koje ne želi nitko čuti. Sad treba biti umjetnik duha da se one ipak izreknu, ali u pravom smislu, na pravom mjestu i na pravi način. Najgore je osobnu situaciju tumačiti javno i na javnom mjestu! Tada su ljudi jako osjetljivi i lako ih je povrijediti. Što drugima predlažem toga se i sam držim! Sve je u rukama Božjim, osim onoga što je u mojim?!

Promjene u crkvi i društvu (Mudrost i zapažanja)

RP: U ovih 50 godina svijet se drastično promijenio – od tehnologije do načina života. Kako se, prema Vašem mišljenju, promijenio vjernik danas u odnosu na vjernika od prije pola stoljeća?

Čovjek se i vjernik promijenio na bolje, jer je u stvarnom životu pitanje diktature i slobode, oprečno. Ali problem nastaje, kako se i na koji način služiti slobodom. Tu smo ranjivi. Nekad su u teška vremena neke stvari činjene „iz inata“ pa makar bilo i teško, a onda odjednom u slobodi to više nema smisla. Trebalo je naći novi motiv. Teško ti je priznati da ono prije nije pravi motiv nego inat, a to nije i ne može biti svojstvo kršćanina. To je svojstvo prokletnika. Tu ne malu pomutnju čini nove tehnologije. Ne zato što ne bi bile dobre nego zato što su lako uporabljive za puno stvari od kojih mnoge nisu dobre ili su izričito zle. Odjednom imaš, doslovno, čitav svijet pred očima. Kako se snaći u tom trenutku. Hiperprodukcija stvara zbrku, treba se snaći. U pitanju je izbor! Tu se baš previše ne snalazimo kršćanski.

RP: Što smatrate najvećim izazovom za modernu obitelj danas, a što za mlade koji odrastaju u ovom užurbanom vremenu?

Mladost je po sebi nestabilna. Vrijeme je to u kojem su različita previranja i putevi konsolidacije osobe u najvećem naponu. Nejasnoće, neizvjesnosti i svaka druga vrsta nesigurnosti traže uporište, točku, stabilnu, s koje bi mogao pokrenuti svijet u sebi i oko sebe.

Obitelj je posebno danas u teškoj situaciji, u kojoj postoje tendencije i one se favoriziraju da se obitelj potpuno izbriše iz javnosti i stvarnosti. To su ideologije u službi smrti. Obitelj je izvorište života. Upravo zato predstoji odlučna bitka da se ljudi izbore za svoje obitelji, ali i za niz institucija koje će poštivati prava obitelji i svake osobe.

Najveći izazov za obitelj je odgoj i obrazovanje djece! Tu se lome koplja. Naravno, pobjednik je obitelj, ali s mnogo truda i uloženog napora. Umjesto suradnje, vrlo često se moramo boriti kontra ideologija i podvala raznih sofisticirano kamufliranih ideologija.

RP: Da danas stojite pred mladićem koji razmišlja o svećeničkom ili redovničkom pozivu, što biste mu, iz perspektive ovog zlatnog jubileja, iskreno rekli?

Rekao bi mu da ne zna što hoće, isto što je Isus odgovorio materi sinova Zebedejevih, ali ako su voljni učiniti što se na tom putu traži, pit će iz čaše Gospodnje. Uzvišen je to poziv (od Gospodina), ali se očekuje odaziv (od mene). Ako netko poziva, on će dati i daje šansu koju trebam i mogu iskoristiti, daje mi i vrijeme da se na to pripremim (to je minimum 10 godina formacije i obrazovanja). Sinovi Zebedejevi su odgovorili da hoće i mogu, i stvarno su to i učinili. Posebno sv. Ivan koji je bio u posebnom odnosu s Isusom, jer je bio najmlađi apostol i nije imao svoje obitelji. Ivan bi trebao biti prototip današnjeg svećenika. U dragu osobu se ima povjerenja i zato joj se povjeravaju specijalni zadatci. Ako se u tom razdoblju pripreme uspostavi pravi odnos prijateljevanja s Isusom, ništa neće nedostajati: radosti, poteškoća, teških momenata… Ali kad se stvari poslože i sve bude u redu, onda shvaćamo kako je život radostan izazov i da Gospodin uvijek daje šansu. Sve ostalo su stvari različite praktične naravi.

Proživio sam pedeset svećeničkih godina života i upravo se ovo iskristaliziralo kao temeljna stvarnost, a sve ostalo je nadgradnja. Čvrst temelj za svako dobro djelo!

RP: Znamo da je duhovnih zvanja sve manje. Plaši li Vas pogled na Crkvu za nekih 20 ili 30 godina? Tko će naslijediti Vašu generaciju?

Ovo pitanje nije toliko pitanje za svećenika, nego za obitelj! Ne može se svećenik brinuti za nasljednika, jer nema obitelji, a svećenik ne može odgajati tuđu djecu, nego samo biti pomoć i što je vrlo važno, djeci primjer da im pokrene želju i interes tko je župnik, svećenik, i da se upita bi li možda to mogao biti i ja. Vrlo je važan odnos obitelji sa svećenikom, jer ako se oni udaljavaju, ili samo u nužnim momentima približavaju svećeniku, slabe su šanse da oni imaju svećenika, a ja nasljednika.

Ja se ne trebam brinuti za nasljednika, ta briga je na mladoj generaciji svećenika! Mene još ima tko naslijediti. Ramski kraj ima puno svećenika i redovnika i redovnica. Inače svakog četvrtka imamo klanjanje i stalna je nakana molitva i klanjanje za svećenička i redovnička zvanja. Veći je problem što je sve manje djece.

Crkvu vodi Gospodin i naći će načina da ona funkcionira za spasenje ljudi! Ja sam samo karika u lancu.

RP: Često se stariji svećenici žale na mlađe kolege da su previše usmjereni na administraciju, društvene mreže ili komfor, a manje na narod. Primjećujete li Vi taj jaz između "stare garde" i novih svećenika?

Ja se ne žalim ni na koga, jer od toga nema koristi, ali mi često bude jako žao kad se događaju stvari koje odudaraju od svećeničkog poslanja i djelovanja. Administracija je zamorna, i prije bi im prigovorio da je izbjegavaju, nego da se bave njome. Društvene su mreže izazov i one su dobre za dobro odgojene ljude i karakterne osobe, u suprotnom su moguća zamka. Na žalost tu se ponekad baš očituje takva stvarnost.

Komfor svećenika je vrlo malen i nema ni prostora ni sadržaja koji bi mogao imati značajniji utjecaj na svećeničku stvarnost. Nemate svog doma, nemate obitelji, nemate ni najosnovnijeg rješenja priprave hrane niti higijenskih usluga. Za sve se treba pobrinuti sam svećenik, ali u međuvremenu, jer njegova zadaća je izvan svega toga. Ako se morate za to pobrinuti, a drugih se to ne tiče, nije to mala poteškoća. Nisam zavidan ni jednom svećeniku. Malo se ljudi interesira ili pita svećenika za tu svećeničku stvarnost. Nije baš ugodno: nedjeljom imati dvije ili tri mise. Sve lijepo završi, obitelji se okupe oko nedjeljnog blagdanskog stola, a župnik tek tada ulijeće među tave i lonce da sebi pripremi kakav takav objed. Ali to nije problem, to ne vidi nitko!

Sve ovo je riješeno u činjenici ako je svećenik dobar i na svom mjestu kao duhovna i stvarna osoba na župi ili u svojoj zadaći koju mu odredi njegov Biskup.

Normalna je razlika među generacijama. Kad je ne bi bilo imali bi problem koji je (pa i stoljećima) nastao prije II. Vat. koncila. Tada se odgoj i obrazovanje ponavljalo generacijama, pa se onda odjednom pojavila silna razlika između stvarnog života i života Crkve. Zato je i motiv Koncila bio aggiornamento (posadašnjenje) renovatio in capite et in membris! (Obnova u Glavi i udovima). Međutim jedno ostaje uvijek isto: Bog i čovjek! Bog je uvijek i jest Bog, a čovjek je ono što trenutno iskušavamo, a ne više ono što sam ja iskusio 50 godina prije. Ogromna je to razlika. Ja ne smijem zaustavljati taj korak naprijed, nego pomno paziti kamo i u što kročim tim korakom.

Ono što je važno i starima i mladima jest: U Njemu živimo, mičemo se i jesmo. Ako nije tako, jednako promaši i star i mlad, samo što je promašaj starijeg teži, jer u najmanju ruku ima svjedočanstvo iskustva koje mi ne daje previše prostora za eksperimentiranje!

Ovdje se mora izbjeći rizik od krive postavke. Svećenika ne postavlja narod i svećenik ne služi narodu. On služi Bogu, a Gospodin se brine za narod. Svećenik je posrednik između Boga i ljudi (pontifeks - mostograditelj). Svećenik poslužuje darove Kristove Njegovu narodu. Zato svećenik izravno služi Bogu, a tek neizravno koristi narodu i sebi kad mogne reći, sluga sam beskorisni, učinio sam sve što sam bio dužan učiniti.

A ne znam gdje bi smjestio onu: Nu mene!

Osobna duhovnost i pogled u budućnost (Zahvalnost)

RP: Svećenik je često onaj koji daje drugima. Tko je u ovih 50 godina bio Vaša najveća duhovna i ljudska podrška kada je Vama bilo teško?

Svećenik vrlo često pomaže anonimno. Ako nije anonimno, ne bih nagađao što je to. Ne doživljava za to skoro nikakvu zahvalnost, ali osjeća da je u trenutku pomogao i ne zna ljevica što je učinila desnica. Mislim da ne treba previše ni znati da ne pokvari dobru namjeru. Kad bi o tome vodio previše računa, i stvarao ovisnike o sebi, onih koje je pomogao, to bi bila ružna i neprimjerena stvar. Jedino mora paziti da to ne bude prijevara i ostvarenje nekih događanja koja su loša, zla i vode u propast.

Rekao sam gore u tekstu, da sam vrlo neovisan. Skoro nikada nisam tražio pomoć, radije ću se namučiti nego zatražiti pomoć. Prava pomoć su mi bili oni koji su tu moju značajku primijetili i bili od koristi i to višestruke. Ništa mi nije nedostajalo niti mi sada išta nedostaje. Zahvalan sam dobrim ljudima koji za to imaju dušu i oko. Teško mi je bilo samo onda kad je ta moja samostalnost bila trn u oku drugima, a imali su neke veze sa mojim zvanjem, zanimanjem, suradnjom.

Dobrota iskazana osobi, uvijek je podrška i osjećaj miline života.

RP: Kada biste morali izdvojiti jednu rečenicu, biblijski citat ili misao vodilju koja najbolje opisuje Vaših 50 godina hoda s Bogom, koja bi to misao bila?

Hvala ti Bože što sam stvoren tako čudesno!

Onima, koji ga primaše podade moć da postanu djeca Božja!

Nema veće ljubavi nego kad netko život svoj položi za prijatelje! Vi ste prijatelji moji…

Ja sam Pastir dobri.

RP: Kada danas pogledate unatrag i podvučete crtu pod ovih pola stoljeća službe – na čemu ste najviše zahvalni Bogu i ljudima?

Na ljubavi Božjoj, na dobroti ljudi i na oprostu.

Iza svakog uspješnog čovjeka, pa tako i svećenika, stoje ljudi iz sjene. Kome najviše dugujete zahvalnost što danas slavite ovaj zlatni jubilej?

Naravno, Gospodinu Isusu. Tu su i moji roditelji kao i obitelj koji su mi bili podrška. Stricu, svećeniku koji je svojim djelovanjem uzorno pokazao što treba činiti svećenik. Nije bio naporan, ali je u kritičkom trenutku znao kratko reći što bi bilo dobro, i ništa više. Zahvalan sam Isusovcima, oni su me odgajali punih šest godina moga hoda prema svećeništvu. U Zagrebu u Sjemeništu četiri godine, i u Bogosloviji u Sarajevu dvije godine. Što su oni započeli, dovršili su dijecezanski poglavari u Bogosloviji.

Neizostavno je tu i Biskup koji me je redio: Smiljan Franjo Čekada, nadbiskup, me je redio za đakona, a Dijecezanski upravitelj Tomislav Jablanović, biskup za svećenika. Poseban mi je bio doživljaj biskupa Tomislava Jablanovića na našem obilježavanju desete  obljetnice svećeništva. Nikad neću zaboraviti homiliju na toj misi, a bili smo sami s njim. Stalno i često mi je odjekivala u ušima i svijesti tijekom godina mog svećeništva.

Ta neposrednost i blizina, bila je uistinu čudesna.

Zahvalnost iznad i izvan svega Gospodinu za ovih 50 godina svećeništva.

Ma, što Gospodin daje to ne može nitko. Samo jedan detalj: u 50 godina svećeništva nisam ni jedan dan bio na bolovanju, bolestan. Nemam zdravstvenog kartona još!

RP: Kada se jednom sretnete "oči u oči" s Gospodinom, što ćete Mu prvo reći za ovih svojih 50 godina službe?

Ništa, samo ću ga zahvalno gledati!

RP: Koja je Vaša poruka narodu koji Vas je pratio kroz sve ove godine – što im ostavljate u zalog za budućnost?

Zalog za budućnost su oni sami i njihova djeca! Nema tu puno filozofije. Kvaliteta naše budućnosti ovisi o nama. Bog daje okvir toj našoj stvarnosti.

Narod je stado, koliko god i kako god to netko shvatio. A Gospodin je Dobri Pastir. Ne bojte se ja sam s vama. Samo hrabro s Gospodinom zakoračimo u svaki budući dan koji je uvijek Njegov dar i nova šansa.

Naravno, moja zahvalnost ide svakome koga sam kroz svoje djelovanje susreo. Svaki susret je ostavio djelić stvarnosti od koje je satkana jedna povijest od pedeset godina služenja i djelovanja. Neka Gospodin zagrli sve, neka vas prati i čuva kao zjenicu oka u krilu Majke Crkve.

U zahvalnosti, uvijek s vama.

Marko, sac