Ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo, izreka je koja govori sama za sebe. 1942. godina ostat će zapamćena kao godina užasnog stradanja cijele Rame. Rijetke su ramske obitelji koje tada nisu izgubile barem jednog svoga člana, a puno je onih koje su izgubile tri ili četiri. Nakon završetka 2. Svjetskog rata i dolaska komunista na vlast, spominjanje četnika u kontekstu stradanja Rame i njenog stanovništva u najboljem slučaju završavalo bi prijetnjom, a znalo je završiti se i puno gore.

Mjesec listopad, u ramskoj povijesti, sinonim je za stradanja, počevši od vremena turske vladavine, pa do listopada 1992. godine. Ono što se dogdilo početkom listopada 1942.  godine, zauvijek je obilježilo brojne generacije i utjecalo na njihove živote. Rijetke su obitelji koje tih dana nisu izgubile nekoga svoga.

Odakle god došli u Ramu, iz smjera Tomislavgrada ili Uskoplja, prvo što ljudi zamijete jest Ramsko jezero, koje malo koga ostavi ravnodušnim i bez barem nekog komentara na ono što mu se „ukaže“ pred očima. Ipak, osim jezera, postoji puno toga što većina nije vidjela, a mogla bi mu se diviti danima.