Iz ramske povijesti: Posljedice turskog poraza pod Bečom

Na naše prilike najteše se odrazio turski poraz pod Bečom. Poljaci su pomogli Austrijancima potjerati turskog vojskovođu Kara Mustafu pod Bečom 12. rujna 1683. godine i turska se zvijezda počela polako gasiti. Austrija je željela potisnuti Turke ?to je moguće više iz Europe, a i Venecija je željela uhvatiti što je moguće bolji dio naših zemalja za sebe. Mlečani su zauzimali redom Opuzen, Makarsku, Skradin, Vranu, Obrovac i Benkovac 1684. godine. Zatim su osvojili Sinj i Knin 1686. i 1687. godine, spremajući se na daljnja osvajanja. Nakon bitke kod Sente 1697. godine Eugen Savojski prodire do Sarajeva, pali i robi sve, nakon čega katolicima nije preostalo ništa drugo nego bježati preko Save da ne budu žrtva turske osvete. Princ Eugen je u Bosni spalio ne samo muslimanske nego i katoličke kuće i time nanio tešku štetu katoličkim trgovcima u Sarajevu posebno obitelji Jakova Brnjakovića. Računa se da je s austrijskom vojskom odselilo 40.000 katolika, dok ih je u Bosni ostalo jedva 25.000. Ovomu treba dodati 22.800 duša koje su iz derventskog kraja odselile u Slavoniju i katolike koji su iselili iz drugih krajeva pa neće biti nevjerojatna brojka od 80.000 katolika izbjeglih iz Bosne u Slavoniju. I Venecija i Austro-Ugarska postavljale su za svoj cilj oslobođenje kršćana iz turskog ropstva, ali pritom im je glavni cilj bio osvajanje novih područja, što je za Turke bio znak za uzbunu i uvjerenje da se mora poduzeti sve kako bi naši krajevi koje su oni osvojili, bili što manje kršćanski, a što više "turski". Konkretno rečeno: trebalo je nasilno provesti islamizaciju Bosne.

Vlast koja je počivala na korumpiranoj administraciji, činovništvu koje je slabo plaćeno i koje je živjelo od mita i otimačine sve više je siromašila seljaštvo. Osiromašeni seljaci postaju čifčije (koloni) vezani za zemlju i za svoje gospodare koji su ona zemljišta s kojih je pobjeglo katoličko stanovništvo proglasili svojim čiflucima i dovodili na njih strano, većinom vlaško stanovništvo. Nastupilo je doba strašne i bezdušne pljačke, osvete, ubijanja i svakovrsnog zuluma. Iz Bosne je iselilo mnoštvo katolika, dok je uselilo dosta muslimana iz zemalja koje su osvojile Austrija i Venecija. Računa se da je na taj način Bosna dobila 130.000 novih muslimanskih stanovnika. Dr. Zvonimir Baotić, donosi izvještaj bosanskog provincijala Mije Radnića Kongregaciji u Rimu prema kojemu je u Bosni 1688. godine bilo 300.000 katolika, a u Hercegovini 90.000, što opravdava pretpostavku da je prije Bečkih ratova u Bosni bilo i više katolika.
Nepodnošljivi zulumi i progoni prisilili su franjevce da redom napuštaju i gube samostane. Godine 1685. fratri moraju bježati iz samostana u Modriči, sljedeće godine spaljen je samostan u Srebrenici, po kojoj je ?itava provincija dobila naziv Bosna Srebren(ičk)a. Godine 1687. napušten je olovski samostan, a 1704. po nalogu Sefer paše zapaljeni su i samostan i crkva. Godine 1688. napuštaju se samostani u Konjicu, Visokom i Gradovrhu, a 1690. napušten je samostan u Donjoj Tuzli. U pismu provincijala fra Mije Radnića u Rim prikazana je čitava situacija u nekoliko riječi:

"Životarimo samo na časove, držeći smrt u ustih, ter se skrivamo danju i noću po špiljah i šumah i sa svim tim neima ni jednog od tolikih svojih milih, da ju utješi". Taj isti provincijal i sam bježi iz Bosne već sljedeće godine. U isto ovo doba, osobito 1687. godine, morali su i ramski franjevci s pukom tražiti utočište u susjednim krajevima. Zato su neki Ramljaci bježali na sinjsko područje i nastanjivali se u Ogorju i Zagori te u župi Zmijino. To bi mogao biti jedan od povoda što su kasnije mnogi odselili upravo u sinjsku krajinu.
Ovi progoni i seobe doveli su do tragičnih posljedica za katolike u Bosni. Većina samostana bila je poručena, a "četiri petine Hrvata katolika iselilo se iz Bosne". Katolici su potpuno emigirirali iz istočne Bosne, a iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine iselilo je vrlo mnogo svijeta. Nestalo je srednjeg staleža, trgovaca i obrtnika, narod je osiromaio. Početkom osamnaestog stoljeća u cijelom bosanskom pašaluku bilo je jedva 30.000 katolika.

Knjiga "Rama kroz stoljeća"/fra Ljubo Lucić