Mali Mato - ratnik s kamerom

  • Napisao/la  RP
Fotoilustracija Fotoilustracija

Svu težinu Domovinskog rata iznijeli su "mali“ ljudi, koji nisu bili vojnici po zvanju, nego su u rat ušli kao civili, bez ikakvog vojničkog iskustva, ali s velikim srcem i željom da obrane svoje. Jedan od tih "malih“ ljudi je i Mato Radić, rođeni Ramac, koji je kao dijete s roditeljima odselio u Hrvatsku, gdje su napravili novi dom. Kao mladić uključuje se u obranu Hrvatske i Vukovara.

Mato Radić, Mali Mato, kako su ga suborci često zvali i po tome nadimku prepoznavali, rođen je 1958. godine, kao najstarije od troje djece Zorke Krajinović i Ivana Radića. Rodio se u Trišćanima, općina Prozor Rama, malenom mjestu, smještenome oko Triščanskog potoka koji se ulijeva u Jablaničko jezero.

Odatle je s roditeljima doselio u Hrvatsku, odnosno Mohovo, selo u blizini Iloka. Područno Osnovnu školu Marko Orešković, danas Osnovna škola dr. Franje Tuđmana, pohađao je do četvrtog razreda u Mohovu, a potom je u matičnoj školi u Šarengradu završio četiri viša razreda osnovne škole.

U toj školi se, među fotografijama poginulih i nestalih u Domovinskom ratu, bivših učenika, nalazi i fotografija Mate Radića.

Srednju školu, Školu učenika u privredi Boris Kidrič, tekstilni smjer, Mato je završio u Iloku, te se ubrzo zaposlio u iločkoj tvornici trikotaže Iteks i tamo radio do početka Domovinskoga rata. Mato je bio veseljak, volio je društvo, ples, zabavu, rado je odlazio u Borovo naselje u poznatu Veliku salu Radničkoga doma gdje je svirala glazba uživo, prisjeti će se oni koji su ga poznavali.

U obranu Hrvatske, Mato se uključio od samih početak formiranja jedinica Zbora narodne garde, pa se tamo već sredinom lipnja 1991. priključio tzv. Opatovačkoj bojni, tj. 4. vukovarskoj bojni 3. gardijske brigade koja je utemeljena u Opatovcu. Budući da je Mato već od prije bio poznat kao svestrana i odgovorna osoba na koju se moglo osloniti, vrlo brzo je postao ekonom u postrojbi, osoba zadužena za opskrbu svega potrebnoga za ljudstvo, od naoružanja do sanitetskog materijala i prehrane.

Nepoznato je od koga je i kako Mato Radić nabavio kameru, no eskalacijom sukoba u Vukovaru, neki od najznačajnih snimljenih materijala, djelo su, upravo Mate Radića.

„Ratnik s kamerom“ – tako će ga nazvati suborac i prezimenjak Zdravko Radić.

- Kao da ga i danas vidim s onom njegovom puškom prebačenom preko leđa, kamerom u ruci i vunenoj kapi na glavi. I snima. Nema veze što puca, gori, eksplodira... Mato snima – kaže Zdravko Radić.

Snimao je Mato najteže napade i uništenja povijesnih objekata u gradu. – Najviše snimaka napravio je upravo on. Snimio nas je i s prvim zarobljenim tenskom koji smo dovezli s Lušca, mene Sašu Poju i maloga Mengesa. Gdje se nešto događalo, tu je bio Mato s kamerom. A događalo se stalno.Često su nam ti njegovi snimci pomagali da vidimo stanje na terenu, tamo gdje nismo u svakom trenutku mogli biti – ispričao je jedan od Matinih zapovjednika Ivan Anđelić, poznatiji kao Doktor.

Nekoliko dana prije okupacije grada, kada je već bilo izvjesno da se očajnička obrana branitelja lomi, Mato je s još četiri suborca pokušao proboj iz grada, noseći sa sobom na videkasetama vrijedan materijal koji je uspio snimiti. Uspjeli su prijeći Vuku, proći kroz obruč i krenuti prema Vinkovcima. U blizini Cerića, pred jutro, otkriveni su i skupina se razdvojila, a Mati se sve do 2002. godine, sve dok obitelj nije pozvana na identifikaciju, gubi svaki trag.

DNA analiza pokazala je da se radi o Matinim posmrtnim ostacima. S obzirom u kavom se se stanju nalazili, pretpostavlja se kako je Mato zalutao u minsko polje, iako se njegova točna sudbina i okolnosti pogibije do danas nepoznanica. Četvorica suboraca koji su s Matom krenuli u proboj uspjeli su doći do Vinkovaca, a dio Matinih snimaka koje su oni nosili, sačuvani su od uništenja.

Nakon ekshumacije i identifikacije, 29. studenog 2002. godine, Mato Radić, Ratnik s kamerom, uz počasti, sahranjen je na Memorijalnome groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Kada je poginuo, Mato Radić, sin, brat, prijatelj i suborac imao je trideset i dvije godine.

Mato, nismo te zaboravili!

Tanja Belobrajdić

na vrh članka