Prozor - crtice iz prošlosti

Nakon pada Bosne pod tursku vlast, u jesen 1463. došlo je do mletačko-ugarske protuofenzive, koja je imala djelomičnog uspjeha: od Turaka je povraćena sjeverna Bosna i grad Jajce. Ugarima je u tom ratovanju pomogao herceg Vladislav, sin hercega Stjepana.

Ugarski kralj Matija nagradio je Vladislava 6. prosinca 1463. davši mu grad Veselu Stražu sa župom Uskoplje, grad Prozor sa župom Ramom i Livnom, koje je on osvojio od Turaka, a koji su nekada pripadali bosanskim vladarima. Ta Vladislavova, odnosno ugarska vladavina u Rami nije trajala dugo, najdalje do 1482., kada je Hercegovina pala pod tursku vlast. Sam Vladislav predao je svoje posjede u Bosni kralju Matiji i prešao u Slavoniju na posjed koji je dobio od kralja. Ne zna se točno kada je preselio, ali se javlja u Slavoniji već 1470. godine.

Prozor i Rama spominju se kao dijelovi turske pokrajine Bosne od 1503. godine, kada je ugarski kralj Vladislav sklopio mir s turskim sultanom Bajazitom.

U izvješću o putu u Bosnu 1626. godine Atanazije Jurjevićspominje Ramu s gradom Prozorom u Kliškom sandžaku. Prema Jurjevićevu opisu grad Prozor bio je osrednje veličine, opasan zidinama, bez artiljerije i bez stanovnika, ali je u predgrađu bilo oko 200 kuća.

 Na području Rame u tursko doba od kršćanskog stanovništva spominju se samo katolici, ali je malo pisanih tragova iz srednjeg vijeka o tome koliko je katolika tada bilo na području Rame. Za ostale dijelove Bosne pak imamo brojne podatke o katoličkom stanovništvu i o katoličkim crkvama u srednjem vijeku.

Ramski katolici bili su izloženi tijekom 16. i 17. stoljeća stalnim turskim progonima. Jedan od razloga pojačane vjerske netrpeljivosti u muslimana bio je i taj što je ramski kraj bio blizu mletačkog teritorija u Dalmaciji i što su ramski katolici i njihovi fratri održavali veze s tamošnjim stanovništvom, crkvenim i građanskim vlastima.

Prvo poznato stradanje i progoni počinju 1521. godine paljenjem franjevačkog samostana u Rami, a nastavlja se klanjem franjevaca na Svi svete 1532. te stradanjem šestorice franjevaca 1557. Za dugotrajnog tzv. Kandijskog rata (1645. – 1671.) teško su stradali kršćani u cijeloj Bosni, dijelom zbog turskih represalija, a djelom kao žrtve muslimanskih fanatika. Godine 1653. ramski samostan napali su janjičari i ubili neke franjevce, a samostan opljačkali. Ostali su se razbježali.

Pod optužbom da su kopali blago, franjevci u Imotskom i u Bosni morali su 1659. platiti Turcima veliku globu: 150 000 aspri dali su fojnički, ramski, kreševski, sutješki i imotski samostan. Zbog toga su se mnoga sela rasturila, a narod razbježao. Godine 1663. muslimani su ubili ramskoga gvardijana fra Bernadina Galijaša. Godine 1682. izgorio je samostan u Rami s crkvom, ali je do 1684. izgrađen novi. Potom dolazi Austrijsko-turski rat 1683. – 1699. pa kuga i glad, a sve uzrokuje veliko stradanje katoličkog stanovništva u ramskom kraju i cijeloj Bosni. Iz ramskoga kraja godine 1687. počinje seoba katoličkog stanovništva prema sinjskom kraju i traje 2-3 godine. Odlaskom franjevaca iz Rame svećeničke dužnosti za cijeli taj kraj preuzimaju fratri iz Fojnice.

Prema izvješću Antonia Zena i prema pisanim izvorima u franjevačkom samostanu Sinj, kojega su osnovali preseljeni ramski franjevci, seoba je izvršena sredinom listopada 1687. Prema jednom izvoru, tada je iz Glamoča, Kupresa, Livna, Skoplja, Duvna, Rakitnog, Doljana i Rame iselilo 150 obitelji s oko 3000 duša, a po drugom nešto kasnijem izvješću, franjevci su tada i u godinama nakon toga preveli ukupno do 5000 duša i naselili ih u selima u okolini Sinja: Zasioku, Biteliću, Bajagiću, Gali, Otoku, Rudi, Grabu, Čavčini, Tiharicama, Hrvaticama, Potravlju, Ogorju, Muću, Sinju, Turjakama, Trilju, Voštanama, Strižirepu, Aržanu, Svibu, Vojniću, Dicmu, Dugopolju, Prugovu, Konjskom, Brštanovu, Lećevici, Prgometu, Bristovici, Brizni, Ljubitovica Suhodolu, Visokoj i Čurljevu. Neki su otišli u grad Split.

Pošto su seobom bili zahvaćeni i krajevi zapadno od Rame, ne može se točno utvrditi koliko je bilo iseljenika iz same Rame. Očito je da se tih burnih godina znatan dio katoličkog stanovništva iselio, ali ih je ipak dosta i ostalo.

Prema jednom izvješću iz 1708. godine u župi Rama (koja je pripadala fojničkom franjevačkom samostanu) bilo je malo katoličkih obitelji, raštrkanih po raznim mjestima.

Apostolski vikar, biskup fra Pavao Dragičević u izvješću o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkih župa između 1741. i 1743. navodi da su župi Rama krajem 1741. pripadala i mjesta Gmići i Jaklići, koji su tada skupa imali 11 katoličkih kuća sa 147 katolika, a od toga je bilo 99 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 48 djece (nepričešćenih).

Domaćini pojedinih kuća bili su: 

U izvješću apostolskog vikara, biskupa fra Marijana Bogdanovića o kanonskom pohodu bosanskohercegovačkih župa od 27. svibnja do 9. prosinca 1768. navodi se da župi Rama između ostalih mjesta pripadaju i Gmići (danas župa Prozor), s 9 katoličkih kuća i 91 katolikom, a od toga je bilo 52 odrasle osobe i 39 djece.

Domaćini pojedinih kuća bili su:

Godine 1798. u župi Rama bilo je 256 katoličkih kuća s 1957 duša. Napominjemo da je župa Rama 31. listopada 1761.imala 118 katoličkih kuća i 1167 katolika. To znači da se u 36 godina katoličko stanovništvo Rame uvećalo za 138 kuća i 790 duša. Dakle, broj stanovnika porastao je čak 67% ili prosječno 2% godišnje. Kad se uzme u obzir da je u tome razdoblju vladala kuga, proizlazi da je prirast bio velik i da on, prema tome, nije posljedica samo prirodnog prirasta, nego i doseljavanja.

Prema popisu biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine u župi Rama između ostalih mjesta navode se i: Dobroša (5 katoličkih kuća i 34 katolika, a od toga je bilo 19 odraslih osoba i 15 djece), Gmići (22 katoličke kuće i 191 katolik, a od toga je bilo 120 odraslih osoba i 71 dijete) i Lapsunj (8 katoličkih kuća i 72 katolika, a od toga je bilo 50 odraslih osoba i 22 djece).

Posljednja epidemija kuge u Bosni, koja je zahvatila i Ramu, vladala je od 1814. do 1817. U Ramu je prenesena iz Fojnice. Tijekom epidemije na području Rame umrlo je 960 katolika. Vjeruje se da je muslimana umrlo i više, jer su bili brojniji u kotaru. Radi obrane od kuge narod je bježao iz sela i kuća u brda i šume. Živjeli su u pećinama izvan sela. Za trajanja kuge nastala su mnoga "kužna groblja".

Prema ŠematizmuBosne Srebrene za 1856., a s obzirom na podatke iz 1855., u župi Rama spominju se i ova mjesta: u Rami gornjoj – Gmići (30 katoličkih obitelji s 205 katolika), Lapsunj (8, 74), Škrobučani (5, 44), Šlimac (7, 73) i Višnjani (3, 41), a u Rami donjoj – Blace (3 katoličke obitelji s 23 katolika), Dobroša (7, 53) i Lug (7, 43).

Prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1864. godinu u župi Rama navode se i ova mjesta: Gmići (27 katoličkih obitelji s 205 katolika), Lapsunj (9, 81), Prozor (6, 34), Skrobučani (6, 51), Šlimac (8, 74) i Višnjani (9, 84), a prema istom Šematizmu u župi Uzdoh spominju se mjesta: Dobroša (8 katoličkih obitelji s 51 katolikom), Duge (7, 34) i Lug (7, 39).

Prema podacima Šematizma Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi Rama spominju se ova mjesta: Gmići (33 katoličke obitelji s 211 katolika), Lapsunj (10, 98), Prozor, varoš (9, 35), Skrobučani i Šerinpotok (6, 42), Šlimac (12, 64) i Višnjani (20, 128), a prema istom Šematizmu u župi Uzdo navode se mjesta Dobroša (10 katoličkih obitelji sa 77 katolika), Duge (9, 34) i Lug (9, 44).

 Prema Imeniku klera i župa za 1885. godinu, koji donosi podatke iz 1884., u župi Rama/Šćit između ostalih navode se i mjesta Gmići (187 katolika), Lapsunj (61), Prozor, grad (39), Skrobućani (53), Šlimac (59) i Višnjani (109), a u župi Uzdol spominju se mjesta Dobroša (96 katolika), Duge (42) i Lug (57).

Izvor: Knjiga "Župa Prozor – pod zaštitom Srca Isusova 1906.- 2006.“